U prethodnih dvije-tri godine, čuo sam podosta o tom vrckavom festivalu koji se održava u Ljubljani pod nazivom MENT festival. Nije to onaj klasični format festivala na koji je publika na Balkanu navikla, nego je MENT u ove tri godine postojanja postao perjanica tzv. showcase festivala na ovom području te je ujedno najveći takvog tipa na Balkanu.

To znači da MENT služi kao svojevrsna platforma međusobne interkonekcije i networkinga na relaciji glazbeni djelatnici (svake moguće vrste) – glazbenici i vice versa te je ove godine okupio lijep roster stručnjaka, kako regionalnog, tako mahom i europskog renomea, pa su sudionici mnogobrojnih predavanja, konferencija i panela bili organizatori festivala sličnog tipa, zastupnici i menadžeri bendova, pokretači izdavačkih kuća, predstavnici kulturno-političkih instanci itd.

Foto: Matija Brumen

Kako sam čuo dovoljno o MENT-u, razmišljao sam kako bi bilo dobro otići, upoznati kremu ljudi iz branše kojom se Mixeta već pet godina bavi, a okolnosti su na kraju bile dovoljno sretne te sam period od 31. siječnja do jučer proveo u prijestolnici Slovenije koja je na trenutak bila metropola za profesionalce i sve one koji svojim trudom žele dovesti glazbeni Balkan pod povećalo ostatka Europe.

Dakako, sav taj profesionalni networking dio bio je začinjen iznimno bogatim glazbenim programom, u kojem je zaista svatko mogao pronaći nešto za sebe i otkriti kakav opskurni bend koji u normalnim okolnostima vjerojatno ne bi. A lokacija koncerata, barem većine njih, bila je alternativna Meka Ljubljane, poznata Metelkova ulica i šaroliki klubovi u njenom multi-kulti prostoru.

Foto: Maša Gojić

Pa, krenimo od početka. Prvi dan stigao sam relativno kasno, promijenio dva prijevozna sredstva i stigao tek na sredinu koncerta benda Algiers. Ovi eksperimentalni i na trenutke sablasno ritualni gospel Amerikanci zanimljivog izričaja nedavno su bili gosti, i to kako čujem/čitam, hvaljeni, u Zagrebu i Rijeci, pa sam i zbog toga imao želju čuti što nude, međutim, zvuk u Kinu Šiški bio je, blago rečeno, loš. Algiersi su koristili svog tonca pa je potencijalno to igralo ulogu. Sve u svemu, dio njihovog vremena ipak sam odlučio iskoristiti da se upoznam sa tim famoznim koncertnim prostorom, u kojem sam u ove srijede boravio prvi puta.

Nakon što su oni završili, uslijedila je kraća pauza da bi pozornicu preoteli britanski manijaci iz Young Fathersa. O njima sam slušao i čitao samo hvalospjeve, a mogu potvrditi da su bili potpuno zaslužni. Svaki od četvorice članova nosi svoj upečatljiv stage presence, zaplesali su publiku u Šiški, atmosfera je generalno bila na veoma zadovoljavajućem nivou, no onda je uslijedilo nešto što nisam očekivao. Naime, jedan fan odlučio je da je dobar trenutak da se popne na pozornicu, što zaštitari nisu gledali tako blagonaklono te je on ubrzo završio natrag u publici. Međutim, naš heroj nije odustajao pa se tako instantno ponovno popeo, a da opet ne doživi istu sudbinu, pobrinuli su se članovi benda odmahnuvši zaštitarima rukom u maniri „ma, pusti ga“. Punih pola minute kasnije, broj ljudi na pozornici se doslovno udeseterostručio, što je potpuno podiglo kolektivno raspoloženje publike u Šiški koja je sa osmijehom na licu i mobitelima u zraku bilježila ovaj Kanye-West momenat. Nakon pozdrava izvođača koji su dali sve od sebe da pruže svima feel-good trenutak, publika se razbježala po Šiški nastaviti večer, svako na svoj način. Moram ponoviti da ovaj festival nije nešto ogromnog kapaciteta te je uglavnom čitavim Kinom, koje sadrži više pozornica na dva kata, bilo maksimalno dvije, dvije i pol tisuće posjetitelja, što zbog ograničenja Kina Šiške, što zbog formata festivala. Putovanje je uzelo maha, pa sam se nešto prije nego je to vlastiti normativ našao u prostoru hotela gdje sam bio smješten.

Foto: Maša Gojić

Drugi dan donio je nova uzbuđenja, od rano ujutro održavane su konferencije i minglanja poslovno bliskih ljudi/gošća festivala, ne sumnjam da su pale brojne suradnje zarad svačijeg boljitka, pa se tako i Mixeta okoristila načelnim dogovorima o kojima će biti nešto više  kroz naredni period.
Večer danas stiže puno brže, kada dan provodite u konstruktivnim i korisnim razgovorima.

Koncertna lokacija na kojoj sam bio potom bio je ORTO bar, klub na dva kata, gdje sam prvo ovlaš poslušao sinjski MORT i njihovo anti-establishment punk-rock zavijanje, ali kako sam bio na nekoliko njihovih koncerata, više me tad zanimao beogradski bend, psihodelični Dogs in Kavala. I mogu reći da mi je njihova svirka bila apsolutno najbolja na cijelom festivalu. Bubnjar, gitarist i basist pružili su maestralan ugođaj psihodeličnog surf-rocka, kao da ste na nekoj plaži u Perthu ili bilo gdje u Australiji gdje ste ekipni konzument a navečer sa ekipom idete na koncert, recimo, Ponda ili King Gizzard & the Lizard Wizarda. Općenito, prašili su odlično, do te mjere da sam u jednom trenutku pomislio kako se radi o nekom balkanskom beta pandanu potonjih Australaca, osobno mi omiljenog benda zadnjih godinu dana.

Po njihovom završetku, sa popratnom ekipom uputio sam se do Metelkove gdje je večer prošla u obilasku klubova pa sam tako neke bendove zakinuo detaljnijeg reporta jer sam odlučio upoznati klubove u toj simpatičnoj ulici. Poslušao sam velenagrađivane hrvatske jazzere Chui, za čiji izričaj nisam bio siguran koliko je uživo zanimljiv publici, ali kombinacija Miles Davis meets Sun-Ra space jazza, iznimno uigranog benda i atmosfere kakva obično na koncertima prevladava nakon ponoći, bio je dovoljan da ih prisutni pozdrave isključivo afirmativno.

Živopisna večer završila je ovog puta u nešto konkretnijih pet ujutro, sa velikim nestrpljenjem o finalnom danu MENT-a.

Kako je kiša bila dominantna padalina prva dva dana, snijeg je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i poprilično zakomplicirati kretanje Ljubljanom, koje je na momente izgledalo kao ekstreman sport, pa sam u petak izbjegao veća prešetavanja od lokacije do lokacije, odlučivši da ću svoj radijus kretanja ograničiti na ORTO bar i Metelkovu, koji su nasreću situirani u neposrednoj blizini hotela.

Foto: Maša Gojić

Prvi bend koji sam slušao u petak bili su austrijski Mother’s Cake, a ovi prog-rockeri nastup su odradili sasvim korektno, obzirom da se brojnost nije baš eksponencijalno povećavala od početka do kraja svirke, ali se može reći da su zagrijali prisutne za hrvatske stonere iz benda Cojones. Na njima sam također bio prvi puta, a kako sam ih imao želju poslušati otprije, dojma sam da su mi ostali nešto dužni. A možda je i do mene. Svirka koju bih okarakterizirao „okej gig“ završila je pozdravom neznatno brojne publike, koja se uputila ka Metelkovoj, gdje se ponovno u četiri kluba tresao epicentar koncerata na MENT-u. Gala Hala bila je iduća lokacija, a ovaj kultni prostor koji je ugostio brojne rap izvođače, kako iz regije tako i svijeta, sada je od ponoći bio dom hrvatskim treperima iz High5-a. Nisam previše objektivan kada su oni u pitanju, jer su njihovi live nastupi nešto što ne običavam propustiti, iako su matrice bile nešto tiše te samim time manje trap-eksplozivnije nego što sam navikao od njih. Interakcija sa publikom, presjek najvećih bengera za ovaj 45-minutni slot, šarenilo i stilska različitost osebujne petorke, popraćen znamenitim mirisom, odveli su me dalje u istraživanje koncertne ponude po završetku njihovog koncerta.

Foto: Bonino Englaro

Ponovno, kao večer ranije, više sam švijao okolo-naokolo, nego što sam se zapiljio u neki bend, htijući izvući maksimum iz cjelokupne klabing ponude Metelkove. Ali rani polazak autobusa iz Ljubljane spriječio me u novom većem pothvatu izlaska, pa sam se ubrzo zateko spremajući ruksake i otužno koračajući na putu za kolodvor, sabirući mnogobrojne dojmove za cijelinu koju sada čitate.

Za kraj, valjalo bi nečim poantirati. MENT, kao showcase festival, potpuni je pogodak i pravo malo organizacijski-logističko čudo, jer festival uz pomoć službene aplikacije, mnogobrojnih letaka i brošura nudi apsolutno sve mogućnosti za regularnog festival-goera, bilo da je riječ o glazbi ili o edukativnom sadržaju. No znajući pozadinsku priču i organizacijski pedigre iz festivala (riječ je o nekolicini iskusnih i uigranih organizatora koji u Ljubljanu dovode imena svjetske klase iz širokog spektra žanrova), ne čudi me što je festival, koji se održava na toliko lokacija, uz toliko bendova i cjelodnevnih sadržaja, uspio proći u najboljem mogućem redu.

Foto: Nejc Ketis

U svakom slučaju, kada bi me neki engleski prijatelj priupitao vrijedi li otići na ovaj simpatičan festival koji raste iz godine u godinu, ja bih mu ga osobno svakako recomMENT-ao.