Slušajući beogradski sastav Bitipatibi kroz godine, uvijek mi se nekako kroz glavu protezao mali i intiman prostor gdje bi ih bilo lijepo pogledati, a opet da bude dovoljan da primi neku troznamenkastu brojku ljudi. Ništa puno, ali opet ne premalo. Teško za udovoljiti, ali moguće. I bi Bitipatibi u Malom pogonu zagrebačke Tvornice. I sve se ostvari.

Nakon, u zadnji trenutak najavljenog, nastupa predgrupe u obliku sastava No Mozzart, i ambijentalno – eksperimentalnog uvoda u ono što slijedi, na binu se oko 22:30 sati penje Una Gašić u pratnji četiri mušketira. Za razliku od nekih prijašnjih koncerata kojima sam svjedočio putem internetskih video zapisa, Una je ovoga puta bila naprijed, u sredini bine, istaknuta pred Malim pogonom baš kako i doliči jednoj frontmenici. Plaha kao srna, progovora dvije tri riječi na mikrofon, želi dobro večer svima, zahvaljuje unaprijed što smo svi došli i počinje in medias res stvarima poput Žurka, Letnja pesma, najnovijom Pola deset te Pesmom Beogradu.

No Mozzart

Sastav je poboljšan u obliku saksofoniste Dušana Petrovića i mora se priznati da zvuči fantastično. Sve nove stvari prožete su zvukom saksofona, a na onima koje su snimljene prije Petrovićevog boravka u bendu Dušan je polagano odmarao na bini. Ostatak sastava, kojeg čine Todor Živković na gitari, Srđan Popov na basu te Ernest Džananović na bubnju, impresivno je usviran, slušajući i gledajući u Unu kao maloga „vođu“ ovog sanjivog kolektiva. Una je više puta tijekom večeri imala malih problema s monitoringom i ear in-om, ali usprkos svemu nastup je izveden na vrhuncu.

Bitipatibi

Nastavlja se sve sa stvarima poput Strela, Milutine, Gluposti, Zgrade, Okean, a prostor Malog pogona sada je već skoro u potpunosti ispunjen. Ono što su na početku koncerta bili prazni redovi ispred bine, sada su dupkom puni, rukama na pozornici, što bi se reklo. Publika je u jednom kolektivnom, a opet tako pojedinačnom elementu gdje je svatko boravio u svom malom svemiru tijekom približno dva sata svirke, njišući se i plešući konstantno uz valovite melodije i Unin vokal. Šteta što možda nije razglas bio malo prilagođeniji bendu kao što je Bitipatibi, pa da se može razgovjetnije čuti ono što je frontmenica govorila između pjesama, ali i ovako je atmosfera bila ugrijana do vrhunca. Još veći dojam svemu ostavljalo je dosta prigušeno svjetlo u dvorani, u obliku, većinom vremena, tamno crvenih reflektora koji su u trenucima ulazili u nijanse plave. Baš onako kako i priliči koncertu poput ovoga. No, nije bilo depresivno, sumorno ili mračno, kako bi možda netko rekao za ovakav nastup. Iako Unini tekstovi govore o neostvarenim ljubavima, djelomičnim patnjama, bila je tu jedna velika zraka svjetlosti koju ovaj bend pruža – sve je to pozitivno, osjećaj je bio lijep. A koncert se bližio kraju uz neizbježne pjesme Mali Betmeni, novi singl Dođi u moj san, Andrija te Mi smo od šećera. Sastav je otišao kako je i došao – u mirnom tonu, bez ponovnog izlaska na bis iako se publika derala „Hoćemo još!“ još dobrih petnaestak minuta nakon završetka.

Kada se Tvornica njiše na valovima Bitipatibija stvari su jednostavne. Stvari su onakve kakve trebaju biti inače u životu – polagane, umjerene, sanjive i plesne. Skoro dva sata koncerta od Bitipatibija dokaz je kako se radi o velikom bendu i kako ovaj sastav ima još jako puno stvari za pokazati. Sad kad još imaju i saksofon uz već sanjive melodije, nebo je granica. U velikom iščekivanju trećeg albuma i ponovne koncertne promocije. Jedinstvena večer, a takav je i bend!