Da je zdravlje stavio ispred svog načina života i da je vjerovao sebi više nego drugima, danas bi Elvis Presley proslavio svoj 84. rođendan.
Prije same biografije, imam vam potrebu dočarati kako je svijet izgledao tog 5. srpnja 1954. kada je dvadesetogodišnji Elvis Aaron Presley ušao u studio i snimio prvi singl ‘That’s All Right’. Amerika je iz II. svjetskog rata izašla kao najjača zemlja svijeta, a kao jedini suparnik toj sili nametnuo se SSSR. Dvije velesile počele su svojatati planetu dijeleći je na interesne zone, a američki građani su postajali sve zasićeniji međunarodnim konfliktima. Upravo zbog toga, došlo je do raslojavanja društva po dobi, pri čemu su se mladi izdvojili kao posebna grupa. To je uočila industrija zabave i stavila težište na sadržaje koji su atraktivni pubertetskoj dobi, koju je kao i danas karakterizirala potraga za identitetom, bunt te generacijsko nerazumijevanje. Iako je na tom novom tržištu Hollywood postigao prve uspjehe (najbolji primjeri su Marlon Brando i James Dean u klasicima poput Divljaka ili Buntovnika bez razloga), ipak je tek pojava rock ‘n’ rolla omogućila mladima da izraze sve što ih opterećuje,brine, okupira…
Zapravo, kako bi Elvisu za rođendan poklonili tekst dostojan njegove titule Kralja rock ‘n’ rolla, otići ćemo (obećajem, samo na par rečenica) još jedno desetljeće unazad. Osim spomenute 1954. kao najvažnije godine za Elvisa, ali nastanak rock’n’ rolla općenito, izdvojio bih sam početak četrdesetih. Zašto? Naime, u četrdesetima je uslijed povećanih potreba vojne industrije za radnom snagom došlo do migracije crnoga stanovništva s juga Amerike u velike gradove na sjeveru. U tom migracijskom valu iz žarišta bluesa (delta Mississippija, Texas, Jugoistočna obala) stigli su i brojni glazbenici koji su se okupljali u Chicagu, New Yorku i Los Angelesu. Kasnije ćemo vidjeti kako je to bilo od iznimne važnosti za Elvisovu karijeru. Ubrzo su bijeli pop i folk glazbenici uvidjeli popularnost crnačke glazbe, te su prihvaćajući njezine elemente postavili temelje rock ‘n’ rolla. Rock’n’roll je najizravnije prikazivao sliku svijeta iz tinejdžerske perspektive, donio je nove teme: zabavu, trošenje novca, odnos prema roditeljima i školi… Ipak, nemojmo se lagati, kroz sva razdoblja u glazbi pjesme ljubavne tematike uvijek su bile najbrojnije. Upravo je tu rock’n’ roll napravio najveće promjene, ljubav je sve više svodio na njezina hedonistička obilježja.
Kao inkarnacija gore opisanog procesa slovi Elvis Aaron Presley. Elvis je rođen 8.siječnja 1935. u Tupelu (Mississippi). Njegov talent primijećen je vrlo rano, te je na prvom natjecanju, na nagovor učitelja, nastupio već kao desetogodišnjak. Iste godine za rođendan je, iako se nadao pušci ili biciklu, dobio prvu gitaru. Razočaranje nije bilo dugog vijeka, u gitaru se zaljubio toliko jako da su ga već u šestom razredu prozvali samotnjak, budući da je čak i odmore u školi provodio vježbajući sviranje, a ne u igri s ostalom djecom. Jedno od te “ostale djece” bio je i mlađi brat voditelja radijske emisije ‘Mississippi Slim’s Show’. Elvis je sve više vremena provodio sa Slimom u studiju, te mu Slim kao dvanaestogodišnjaku osigurava dva nastupa uživo na radiopostaji. Prvi Elvisov nastup je propao zbog treme, no sljedeći je put oduševio sve slušatelje. 1948. s obitelji seli u Memphis gdje upoznaje Jesse Lee Densona s kojim prvo vježba sviranje, a zatim s braćom Dorsey (budućim rockabilly pionirima) i Johnny Burnetteom osniva sastav koji često nastupa po susjedstvu. Mnogo vremena provodio je u ulici Beale, tadašnjem središtu blues scene u Memphisu. Pustio je kosu, počeo nositi šarenu odjeću, a nakon što se riješio straha i prvi put nastupio izvan svog stambenog kompleksa, konačno je u očima učenika srednje škole Humes prestao biti “mama’s boy” te je stekao popularnost. Obožavao je country glazbenike poput Hanka Snowa, Roy Acuffa, Ernesta Tubba itd., ali ogroman utjecaj na njega imala je spomenuta crnačka glazba, prije svega gospel s izvođačima poput Jake Hessa ili Sister Rosette Tharpe. Osim gospela, često je uživo slušao blues, a zanimljivo je da je jedna od osoba koja je s njim provodila vrijeme u Beale ulici bio i B.B.King.
U kolovozu 1953. Elvis je ušao u ured tvrtke ‘Sun Records’, namjeravajući platiti nekoliko minuta u studiju kako bi majci za rođendan poklonio dvostranu ploču (acetat) s pjesmama ‘My Happines’ i ‘That’s When Your Heartaches Begin’. Drugi acetat je snimio u siječnju 1954. godine s pjesmama ‘I’ll Never Stand In Your Way’ i ‘It Wouldn’t Be the Same Without You’. Oba snimanja nisu dala rezultata. Osim toga, ni na audicijama za glazbene sastave nije dobro prolazio, dobivajući savjete da se drži svog posla, odnosno vožnje kamiona. Ipak, Sun Records je tada odlučio pronaći izvođača koji bi zvuk afroameričkih umjetnika mogao približiti široj (bijeloj) publici. Recepcionerka Sun Recordsa, Marion Keisker je kasnije navodila da je Sam Philips (vlasnik studija) znao govoriti kako bi zaradio milijardu dolara kada bi pronašao bijelca s crnačkim zvukom i osjećajem. To je naravno bio Elvis. Nisam bez razloga ovaj tekst započeo s 5. srpnja 1954. i snimanjem pjesme ‘That’s All Right’. Naime upravo je to bio ključni trenutak za slavu, kako Elvisovu, tako i za sve kasnije rock ‘n’ roll izvođače. Tri dana kasnije popularni DJ Dewey Phillips pustio je snimku u svojoj emisiji ‘Red, Hot, and Blue show’, a slušatelji su počeli nazivati i raspitivati se o pjevaču. Zanimanje je bilo takvo da je pjesma neprekidno svirala dva sata, a tijekom intervjua s Presleyem DJ je pitao u koju srednju školu je išao kako bi ljudima dokazao boju kože pjevača, budući da je većina bila uvjerena kako je riječ o afrikoamerikanacu.
Od tada Elvisovi nastupi postaju sve brojniji, a kako se postepeno rješavao treme, nastupao je i pred sve većom publikom. Izdvojio bih jedan od njih, onaj u radio emisiji ‘Louisiana Hayride’. Dva tjedna prije spomenutog nastupa, Elvisa se moglo čuti u Nashvilleu, u emisiji glavnog konkurenta pod nazivom ‘Grand Ole Opry’. Nakon emisije, upravitelj Dim Denny rekao je Elvisu kako “nije loš, ali nije ni prikladan za njegov program.” Razočaran, prešao je u redove konkurenata iz Louisiane, a emisiju je prenosilo 198 radio stanica u 29 država. Nakon nastupa je angažiran da se u emisiji pojavljuje svake subote naredne godine. Ipak, zbog glazbenog izričaja još uvijek je imao problema. Country radio stanice nisu puštale Elvisove pjesme jer su imale previše sličnosti s glazbom afroameričkih umjetnika, dok ga blues radio stanice nisu puštale jer je zvučao previše country. Presley je za tu godinu proglašen izvođačem koji najviše obećava. Nekoliko izdavača je pokazalo interes da s njime potpiše ugovor, a čast, ili bolje rečeno sreća, pripala je izdavačkoj kući ‘RCA’. Prvo snimanje za novu tvrtku imao je 10. siječnja 1956. u Nashvilleu kada nastaje ‘Heartbreak Hotel’, koji izlazi kao single 27. siječnja. Menadžer Parker uspio je Elvisu dogovoriti šest pojavljivanja u dva mjeseca na nacionalnoj televiziji. Elvisova izvedba balade ‘Love Me Tender’ u ‘Ed Sullivan Showu’ potaknula je rekordne narudžbe tada još neobjavljene pjesme, te se smatra da je upravo taj nastup od Elvisa napravio nacionalnu zvijezdu.
Elvisovo služenje vojnog roka bilo je veliki medijski događaj. Stotine ljudi skupilo se oko Elvisa kada je izašao iz autobusa, a fotografi su ga pratili do same baze dok je izjavljivao da se raduje služenju i da ne želi poseban tretman. Kada mu se majka razboljela dobio je dopust da ju posjeti. Dva dana nakon dolaska, Gladys Presley je preminula. To je događaj koji je na Elvisa ostavio ogroman trag, te se vjeruje kako se psihički nikad nije uspio oporaviti. Za vrijeme služenja roka upoznao je i tada maloljetnu Priscillu Beaulieu, koju je sedam godina kasnije i oženio. Po završetku vojnog roka na glazbene liste se vratio vrlo brzo singlom ‘Stuck on You’, a kasnije i albumom ‘Elvis is Back’. Osim na top liste, vraća se i na ekrane, ali sve češće u filmove umjesto TV emisija. Tijekom 1960-ih godina snimio je 27 filmova, koji su svi redom bili loše primljeni od kritičara, ali vrlo isplativi. Nažalost, gluma u gotovo tri filma godišnje utjecala je na kvalitetu njegove glazbe. Od 1964. do 1968. godine Elvis je imao samo jednu pjesmu među prvih deset, i to gospel pjesmu ‘Crying in the Chapel’. Dana 21. prosinca 1970. godine Elvis se susreo s američkim predsjednikom Richardom Nixonom u Bijeloj kući, kojemu je izrazio svoj patriotizam i prijezir hippie kulture uzimanja droga.
Također, smatra se kako je Elvisa neopisivo pogodio razvod od supruge, koji je uslijedio nakon što je Priscilla objavila svoju vezu s Mike Stoneom, instruktorom karatea kojeg joj je Elvis preporučio. Dva puta se predozirao barbituratima te je na tri dana završio u komi. Elvisovi nastupi postajali su sve lošiji. Primjerice, na koncertu u Alexandriji na pozornici nije izdržao niti puni sat, a za nastup u Baton Rougeu nije uspio niti izaći iz kreveta. Ono što je Elvisa dokrajčilo, mogla bi biti knjiga ‘Elvis: What happened?’ koju su napisali njegovi bivši tjelesni čuvari i progovorili o Elvisovoj uporabi droga. 16. kolovoza 1977. pronađen je na podu kupaonice. Pokopan je 18. kolovoza kraj majke, a na posljednjem ispraćaju i povorci od Gracelanda do groblja bilo je oko 80 000 ljudi.
Brojni elementi Elvisove biografije idealno se uklapaju u klasičnu sliku punu patetike i mita kakvom je Amerika rado predstavljala svoje junake. Elvis je doslovno došao s društvenoga dna i popeo se na krov svijeta. Nekakav je opći dojam da je menadžer Tom Parker u Elvisu vidio samo neiscrpan rudnik zlata, zvijezdu koja će zagovarati patriotizam i u doba kad se mladež masovno ponašala drukčije. Primjera radi, u vrijeme velike antiratne propagande među mladima diljem svijeta, Elvis je služio vojni rok, a u vrijeme kad je Jim Morrison, sin admirala američke mornarice, izjavljivao : “Nemam žive rodbine”, Elvis je oženio Priscillu Beaulieu, kćer pukovnika američke vojske. Također, na nagovor tadašnjeg američkog predsjednika Nixona, pristao je na čudnu ulogu posebnog agenta za sprečavanje zlouporabe narkotika na rock sceni, a i sam je već bio teški ovisnik. Ipak, činjenica je da je Elvis napravio komercijalni uspjeh i izazivao reakcije kakvima su se poslije uspjeli približiti samo Beatlesi. Do smrti je prodao preko 500 milijuna ploča, čime je nadmašio svaku drugu zvijezdu iz svijeta glazbe i zaslužio titulu vječnog kralja rock ‘n’ rolla.
The king is gone but he’s not forgotten!
Komentari preko Facebooka