U utorak 5. decembra u sarajevskoj Jazzbini, na proslavi njihovog prvog rođendana zabavljali su nas Pips, Chips & Videoclips.

Pips, Chips & Videoclips održali su u sarajevskoj Jazzbini koncert povodom prvog rođendana kluba. Početak koncerta bio je najavljen za 21:00 sat, ali Jazzbina je već u 20:30 bila potpuno ispunjena, posjetioci su i dalje neprestano dolazili, a ne moram ni naglašavati kakva je bila gužva pred garderobom ili šankom.

Ripper i momci su se ukazali s dvadesetak minuta zakašnjenja i započeli dva sata energične svirke u svom najjačem izdanju. Svi koji su bar jednom bili na njihovom koncertu znaju da je svaki njihov koncert odrađen u najboljem izdanju. Od standardnog repertoara (premda je vrlo diskutabilno bilo što od Pips, Chips & Videoclipsa nazvati standardnim jer je sve, bar za mene, čisti klasik) čuli smo novije Bi li ili ne bi, Mogu ti reć. Od „Walta“ su odsvirali i Htio bi da me voliš koja se prometnula u jednu od pjesama u rangu Boga ili Poštara lakog sna. Nismo, nažalost, čuli Sa mnom tebi je zima, ali ne možemo to nikome uzeti za zlo jer kad bismo očekivali da nam Pipsi odsviraju baš sve što želimo čuti, trebali bi svirati nekoliko dana. Bilo je od svega pomalo, zlatna sredina.

Veliku radost izazvala je Dođi vilo. Pjesma je to koja iz nekog razloga nije česta na koncertima, a da se mene pita, svirala bi se na svakome. Prema reakcijama publike, rekla bih kako nisam usamljena u takvom mišljenju. Emotivne euforije izazvale su i Dan, mrak i 2×2. Uz red emocija, Pipsi su nas ponovno rasplesali Supermamom.
Emocije su ponovno ključale uz Gume na kotačima, ali apsolutni je vrhunac, bar za mene, bio trenutak kad je krenuo Narko. Osim što je Narko genijalna pjesma, što zvuči kao da ju je napisao neki vanzemaljac i jednostavno je ne možeš ne voljeti. Iako smo navikli da je u duetu pjeva sa Yayom, ona nije bila tu.

Nakon regularnog su dijela koncerta uslijedili bisevi koji su produžili euforiju i dodatno podgrijali atmosferu. Sve je završilo sa Ljubav-lju. Ripper je tijekom koncerta na svoj specifičan, sramežljiv i skroman način komunicirao s publikom.

Zvuk je tijekom cijeloga koncerta bio izuzetno dobar što je za prostore poput Jazzbine, koji nisu izuzetno veliki, jako bitno jer doista nije bilo razlike u zvuku kada se stajalo u sredini, bočno ili skoro na ulazu.

Sve u svemu Jazzbina neka bude sretna na jako dobro proslavljenom rođendanu, Pipsi na perfektnoj svirci, i sljedeće godine ko zna koji shuttle će da svrati.