Sinoć je u Vintage Industrial Baru na pozornicu, sam sa svojom električnom gitarom Damir Avdić predstavio svoji posljednji studijski album, Amerika. Zajeban je to koncert, nakon kojega se osjećate kao da vas je netko pošteno ispljuskao, što vas dovodi do preispitivanja svega što mislite da znate i osjećate, ali ono što tada preostaje i na što Avdić neumorno poziva, je ljubav.

Fenomen Damira Avdića, poznatog i pod nadimkom Bosanski Psiho, već godinama prevladava na prostorima bivše Jugoslavije, iste one Jugoslavije koju će Avdić u mnogim svojim pjesmama raskrinkati do jezivih detalja. Međutim, Avdić ne štedi ništa i nikoga. Sve što bar malo zamiriši na laž, prevaru, korupciju i nepravdu, postati će meta Damirovih brutalno iskrenih i psovkama složenih stihova. Avdić nije tu da se svidi ljudima, njegovu glazbu nerijetko je teško probaviti, zvuk električne gitare po kojoj Avdić neumorno lupa dovodi vas do granica izdržljivosti, dok vas stihovi izbezumljuju, no tada se ulovite da stojite hipnotizarni njegovom pojavom i svirkom te samo čekate koja će biti sljedeća misao ove ćelave zvijeri.

Koncert je započeo pjesmom Amerika koja je i otvarajuća pjesma istoimenog aktualnog albuma. Naravno da u njoj slijede svi oni lijepi kolaži o toj zemlji, koje si možete samo zamisliti, ako ste bar minimalno slušali Avdića u životu.

Amerika je knjiga/ nema slova, samo slike/ kada se zatvore korice/ zablejat će retuširane ovčice

foto: Filip Bušić

Nakon nje slijedi Jebeš rat, popraćena nabrijanim riffom koji okupljena publika spremno prihvaća dok Avdićevi stihovi opet razaraju s bine: onima koji bi ratovali, ratujte / pišat će po vašim leševima. Nakon čega Avdić bijesno pjeva i ponavlja stih jebeš rat čemu se i dio publike pridružuje, a Avdić će upravo taj stih ponavljati kroz cijeli svoji koncert.

S Čovjekom na trapezu nastavljaju se pjesme s aktualnog studijskog albuma, te iako ih publika još ne prepoznaje toliko kao neke starije Avdićeve, sad već klasike, nitko ne ostaje ravnodušan na stih Ja sam loša pička / u porniću demokracije, a kada završi pjesmu stihovima Ja sam vojnik iz partera, a sanjao sam da ću biti čovjek na trapezu publikom se prolomio urlik oduševljenja.

Detroit je desetominutna priča o Avdićevom iskustvu života u Detroitu i propalim ljubavima koje tamo doživljava s Balkanom kao tamnim oblakom koji ga prati na drugi kraj svijeta u obliku turbo folka. Dok ga slušate kako prepričava svoju sudbinu u Detroitu čas se smijete, a čas bi plakali, dok se ježite od stihova poput Skonto sam da imam fetiš na malograđanštinu / to nas valjda podsjeća na vrijeme kad smo imali mamu i tatu.

foto: Filip Bušić

Avdić je kroz cijeli koncert napravio presjek gotovo cijelog novog albuma, pjesma Gospode bila je hipnotičko iskustvo. Damir na njoj kleči na koljenima dok nadlakticom prelazi po žicama gitare, a stihovi su bolno iskrena „molitva“ upućena bogu:
Slavim te Gospode / pratim te Gospode / ljubim te Gospode / ljubiš kurac, bojiš se čopora

Od pjesama s ostalih studijskih izdanja, Avdić nas je prvo počastio kultnom Human Reich s istoimenog albuma, dok je s albuma Mein Kapital izdvojio pjesme Demokratija i Bakunjine. I jedna i druga naišle su na očekivane oduševljenje kod publike. Zanimljivo je bilo promatrati različita godišta među okupljenima, od brucoša do generacija koje su svoje studentske dane provodili za vrijeme Avdićeve opjevane Jugoslavije. Dokaz da Avdićeva bijesna i nerijetko mučna poezija svoju publiku pronalazi bez obzira na dob ili životno iskustvo, valjda je to snaga iskrenosti.

foto: Filip Bušić

Za bis nam je odsvirao predivnu pjesmu Sine, koja dođe kao Damirovo iskreno „sukobljavanje“ s njegovom ulogom oca, a i poruke upućene sinu su prepune ljubavi, ali i boli koja je neminovna te ju zato Avdić završava legendarnim stihovima I sine, ako se desi, a desiće se, da nestane svjetla i ispred i iza tebe / ne boj se, nastavi gdje si kreno / i reci mirno / ne moraš ni svijetlit jebem ti majku / naću put, u mraku sam.

Nakon nje uslijedila je i posljednja pjesma večeri Bratsvo i jedinstvo, možda i najkontroverznija pjesma Avdićevog opusa, te šteta što nakon nje nije još i odsvirao pjesmu Karam te koja je bila njegov odličan odgovor na sve kritike koju je pjesma Bratstvo i jedinstvo dobila nakon što je objavljena. Iskreno se zahvalio svima na dolasku, ponovio svoje Jebeš rat, produžio riff na gitari još nekoliko desetaka sekundi i nestao iza zastora u backstageu.

Bilo je to više od sat i pol bjesoumučne, naelektrizirane svirke koja svoju srž pronalazi u Avdićevim nikada zamaskiranim, ali često bolnim stihovima. Psovanja te genitalnih organa ima na sve strane, no samo površni slušatelj Avdićeve glazbe u njoj ne pronalazi viši smisao. Oguljena do kraja, Avdićeva poezija postaje izvorom ljubavi i pravde, na prostorima gdje i jednog i drugog opasno nedostaje, te nam je stoga fenomen Damira Avdića itekako potreban, ako ništa onda bar da nas tu i tamo natjera da razmišljamo o svemu onome pred čime uporno skrivamo pogled.