Za početak ovog gonza, trebalo bi reći dvije riječi, koje su jedan od temeljnih razloga zašto sam se ovog ponedjeljka zaletio u Budimpeštu na koncert Gorillaza u sportsku areni Laslo Papp.

Damon Albarn.

Da, tako se zove susonivač i frontmen benda, ali to su i one dvije riječi iz kratkog uvodnika.

Potreban je flashback, u daleko djetinjstvo za razumjevanje zašto danas kao glazbeni žurnalista toliko cijenim britanskog multi-instrumentalistu i glazbenog multitaskera.
Bile su to početne godine osnovne škole, kada je većina razreda počela dobivati računala kroz prvi par godina škole, a kod mene taj događaj datira u srpanj 2002. (ako ne računam Atari 1999.). Ujedno su to godine kada smo se konstantno flicali za najnovije igre, kupovali prazne CD-ove i međusobno prepržavali, a cijeli jedan dan u školi bio bi obilježen razmišljanjem o tome kako ću kada dođem kući zasjesti i zaigrati dobivenu igricu (pa makar bila neki demo iz onih dobrih starih dana Hackera/Buga/PC-Chipa/Entera). Mahom su nekolicina tih igara bile kojekakve sportske simulacije, a kada govorimo o sportskim simulacijama s početka 2000-ih, jedna franšiza ističe se kao prva – jasno je, radi se o FIFI. Iako je kroz godine nadmetanja sa PES-om (nekada ISS-om) po mom mišljenju izgubila na nekoj igrivosti i lucidnosti, za mene je tih godina bila najbolja ikad. Chelsea sa Cudicinijem, Stanićem, Zolom, Hasselbankom i da vidiš… Međutim, ono što je ulazilo u uho osim zviždaljke, bio je soundtrack.

Nešto ranije, 1998. je Albarn zajedno sa svojim Blurom bio jedan od glazbenih protagonista one eponimne FIFE (u kojoj su se golovi zabijali direktno iz kornera) sa legendarnom Song 2. Kao da to nije bilo dosta, FIFA je 2002. u onu World Cup verziju u svoj soundtrack inkorporirala pjesmu 19-2000, i to još bolju remix verziju (rijedak remix bolji od originala) Soulchilda, koje su prvo bile polifone a zatim i punokrvne MP3-ice na valjda svim ranim verzijama mojih playera/walkmana/mobitela itd.

Godine su prolazile a playerima se, s porastom kapaciteta, polagano dodavao ostatak Albarnovog opusa, doduše više onog od Gorillaza (posebice sa self-titleda ili sa Demon Daysa) nego od lagano odmrlog Blura. Čovjeku je dopizdilo konstantno se nepotrebno natjecati sa ljubimcima britanske medijske publike (pogotovo NME-a, pratite im fejsbuk stranicu i uočite troll komentare kada je neki Oasis-related tekst, a to je uglavnom 60%) plačljivom braćom Gallagher i ostatkom bendovske klike poluugaslog britpopa, pa je odlučio odjebati sve i pokrenuti najuspješniji virtualni bend novog doba, što mi se čini dobra zamjena za konstantnu kompetenciju sa posvađanom braćom koja konstatnim međusobnim feudovima i sporednim glazbenim projektima neuspješno nastoji nadići 90e.

Povijest pamti virtualne bendove još od Bagdasarianovih Alvin and the Chipmunksa nastalih krajem 50-ih, ali nijedan do dana današnjeg ni približno se nije primakao slavi i uspjehu glazbenog-dizajnerskog djetea Albarna i umjetnika Jamiea Hewletta. Svjetskim top listama singlova a zatim i uznapredovalim Youtubeom harale su brojni hitovi Gorillaza koji su putem tih kanala i dolazile do šire publike, pa tako i do malih Vinkovaca gdje sam marljivo, prema svojim afinitetima, skupljao vlastite best-of kompilacije bendova slušajući albume, a sam prolazom/porastom godina, zrelosti, inteligencije, sveopće pristupačnosti interneta (wikipedije, torrenata itd.),konačno sam, ekstremno se zanimajući za glazbenu (puno točnije bi bilo reći diskografsku) teoriju, pronašao onu poveznicu između Gorillaza i Blura, a to je bio Damon Albarn.

Sada kad sam, nadam se, u ovih par redaka pojasnio svoje štovanje za britanskog manijaka i njegov bend, možemo se vratiti na Budimpeštu.

Pomalo utopijski i bez nade u pozitivan odgovor, poslao sam mail organizatorima u Budimpešti neka dva tjedna prije koncerta. Dodatno me obeshrabrila činjenica da se radi o ponajjačoj tamošnjoj koncertnoj organizaciji kojoj malo toga može predstavljati omaleni glazbeni portal iz Hrvatske.

Međutoa, nisam dugo čekao na odgovor i to kakav – šalju mi ljudi dvije ulaznice. Moaže.

Skupio sam ekipu za očepit i oćeić, povoljan „preduvjet“ bio je posjed automobila i mogućnost normalnog razgovora, pa je tako pao odličan dil. Došao je ponedjeljak a ja sam se sa dvočlanom ekipom negdje oko četiri popodne krenuo iz Osijeka. Razgovori ugodni, o mnogobrojnim temama, fuelani redom Holsteina, Heinekena i Kozela (osim za vozača) protekli su toliko fluidno da je dolazak u Budimpeštu uslijedio prilično brzo. Smještaj u hostel, parking TOČNO pred vrata hostela, vrijeme je bilo za dodatna ali, nažalost po jetru, brzinska podgrijavanja dvolitrama piva i viskijima Tullamore i Ballantines, dok nije došlo vrijeme za krenuti na koncert, a došlo je pobrzo.

Srećom, samo je dvije stanice (jasno je, kartu se kupovalo nije) bilo potrebno do sportske dvorane i lokacije koncerta, a prije ulaska u dvoranu, ostavili smo nešto piva sakrivenog u nadi da ćemo se ponovno sresti kasnije. Prije samog koncerta uslijedio je gaf koji je izgledao kao da bi mogao biti puno ozbiljniji nego što je, srećom, na kraju bio. Sa valjda petom vrstom piva te večeri u ruci, mađarskim Szopronom, poželjeli smo prije početka Gorillaza otići na puš-pauzu jer u velebnoj sportskoj areni pušenje nije dozvoljeno. U namjeri da otvorim vrata, vidjevši neki gumb, bez imalo razmišljanja o mogućim posljedicama, hazarderski sam ga stisnuo pokrenuvši nekakav alarm. Prvih par sekunda nije se ništa događalo osim poznatog nazalnog zvuka, pa smo elegantno izašli van u kapuljačama da dovršimo namjeren čin. Kada su se, za slijepe ljude oku ugodni zaštitari sa zabrinutim izrazom lica dodatno uzmigoljili a alarm još uvijek pištao (to je trajalo dobrih 10-15 minuta), jednako elegantno smo se sa najnevinašnijim izrazom lica vratili u prostor dvorane.

(ovaj gumb u sredini, koji izgleda kao nešto što otvara vrata, zapravo aktivira alarm – ovo je slika nešto kasnije)

Početak koncerta bio je kao i cijeli koncert. Vanzemaljski bestjelesan za potpisnika ovih redova, a nisam odradio Terrencea McKennu, da ne bi bilo zabuna, ali je osjećaj bio totalno haj. Iznimno je teško opisati doživljeno nekim klasičnim ab ovo, od početka do kraja narativom, jer mi je u moru posjećenih koncerata i festivala ovaj zaslužio biti smješten na neki panteon, neku all-time high fave listu. Otišao sam pogledati Albarna i prateći Gorillaz bend uz prepoznatljive taktove, a doživio sam njih, De La Soul (koje sam istinabog nešto manje doživio) kao i plejadu brojnih drugih likova na pozornici za čije ime i svrhu postojanja sam uglavnom gubio osjećaj kako je tekla setlista (čitaj: piva). Noodles, 2D, Murdoch i Russell pristupni su bili duhom kao i uvijek, a materijalno na videozidu koji je u četiri navrata prikazivao one njihove desetosekundne summon videe, osim u trenucima kada je došlo vrijeme za videospotove singlova i pjesama koje su bile izvođene. Pjesme su bile crossover sa svih albuma što mi je drago iz dva razloga: prvi je da mi Humanz nije previše sjeo, osim nekolicine singlova, a drugi je da poslovično želim čuti i biti izbačen iz orbite od strane starih hitova. Jedina žal ostaje što nisam čuo top3 Gorillaz pjesmu – Dare (to je još jedna osnovnoškolska uspomena – kako smo si prebacivali slike i videe uspješnih sportaša, glazbenika i to, tako je mene jednom zatekao mix Arsenala, i to onog iz zadnjih slavnih 2004-2006 godina, uz Henryja, Piresa, Bergkampa i ostatka ekipe, gdje za vrijeme 4-5 minuta highlightsa lupa Dare – ako vam je ovaj video mixa poznat, pomažite, jer sam nedavno ostavio par sati na bezuspješnu youtube potragu za njim).

Bilo je tu nešto playbacka, istina, kada je pušten prerano za vrijeme Clint Eastwood, ali kao što je Damon rekao – svi smo samo ljudi („humanz“). U bisu je za vrijeme izvođena Feel Good Inc, koja je nastavila plesno veselu atmosferu ‘upaljenu’ tokom trajanja cijelog koncerta, De La Soul je ponovno došao na binu a Albarn je na glavu nabio nekakvu konjsku masku, tako da trivijalnosti i simpatične bizarnosti nije nedostajalo. Nešto manje od dva sata vrhunske svirke trebalo je i moglo zabaviti sve, pa čak i nešto teže poput mene i mog društva, a koji smo bili složni u procjeni da se radi o jednom od najboljih koncerata koje smo posjetili u životu. A treba reći kako je kod svih trojice uzorak nemal.

Čuo sam jednog od omiljenih glazbenika, njegov glazbeni projekt mahom mi jedan od dražih, neke od pjesama koje sam dosad slušao samo preko frekvencija ili slušalica (Feel Good Inc., Clint Eastwood, On Melancholy Hill, 19-2000, ove godine nanovo otkrivenu Last Living Souls, …) i poprilično se intoksicirao u Budimpešti u ponedjeljak, sve ovo meni osobno zvuči dosta zadovoljavajuće ako uspoređujem s, recimo, nizom drugih ponedjeljaka.

Ovako ispražnjeni (ili napunjeni, ovisno o perspektivi), izašli smo van zajedno sa masama i neuspješno pokušali pronaći naše pivo. Dvije stanice nazad, dugu svjetlu noć priveli smo kraju u nekom food baru uz ozbiljno kvalitetan (i poskup) hamburger te par rundi novih piva. Onaj dio dolaska u hostel u sjećanju je pomalo maglovito.

A kako i može drugačije, kad je od 9 i nešto tisuća dana u mom životu upravo protekao jedan u kojem sam posjetio bend za uži izbor neke vječne osobne bucket liste… ali zato utorak nije bio ni najmanje toliko zahvalan.