Nema puno odmora između dva festivalska dana, niti previše trenutaka za slijeganje dojmova. 2. dan ovogodišnjeg INmusica rasprodan je nekoliko tjedana prije održavanja, što me ugodno iznenadilo, no na neki način se mogla i pretpostaviti navala domaće publike i stranaca (ponajviše Britanaca) na izvođače poput Alt-J i Kings of Leon, tako da je INmusic izgledao kao newborn child među svjetskim festivalskim atrakcijama, krcat i prepun. Redovi na šankovima (na apsolutno svakom), redovi na WC-ima (na apsolutno svakom), redovi za Šumu Striborovu, gužve okolo bina pokazivale su kako će biti pravi izazov sve posjetiti na vrijeme i kako će se dosta ranije morati odlaziti s nekih izvođača kako bi se popratili oni drugi.

Sve je to jedna pozitivna stvar i odličan pokazatelj kako INmusic nakon ove godine može (i mora) biti samo bolji, raznovrsniji i multikulturalniji, a ovo potonje pokazuje već godinama s raznoraznim world music glazbenicima putem projekta „Mutikulturalizam u glazbi“.

Foto: Valentina Stantić

Jako sunce izbjegnuto je hladom u blizini Main Stagea oko 18:45 sati, gdje su već pola sata svirali Bambi Molestersi s Chrisom Eckmanom, odnosno grupa The Strange. Iskreno mi je žao što nisu dobili neki kasniji termin kada će se okupiti još više rulje, budući da mi njihova filmska surf-rock glazba u gotovo svim varijantama idealno sjedne. Najavili su novi album s nekim novim pjesmama te su svojim „tarantinovskim melosom“ rasplesali pokoju dušu, iako je više ljudi chillalo sjedeći na travi (uključujući i mene) i opušteno slušalo odlične instrumentale i Eckmanov zarazni vokal.

Nakon njih smo se oko 19:30 prebacili na World Stage, gdje sam htio poslušati meni dosad nepoznate glazbenike, zanimljivu i specifičnu glazbenu pojavu Kel Assouf. Ovaj nigersko-belgijski sastav upotpunjuje svoj identitet na temelju borbe protiv diskriminacije i promociji tuareške kulture, a njihova specifičnost i miješanje tradicionalnih afričkih ritmova s modernim rock zvukom uspješno su doprijeli do publike, koje nije bilo baš puno, ali su se prisutni rasplesali uz egzotične ritmove i progresivnost. Jedna vrlo uhu ugodna pojava, s koje sam morao nešto ranije prije kraja otići kako bih se vratio na Main Stage i dočekao, s već tada okupljenom mnogobrojnom publikom, britanski Alt-J.

Foto: Martina Marić

Počevši po rasporedu u 20:30, odmah po dolasku na pozornicu i po broju ljudi, osjetilo se kako je publika dugo čekala vidjeti ovaj mladi indie art-rock trio, no valja uzeti u obzir kako je poveća količina Britanaca također bila ključan pokretač atmosfere na njihovom nastupu, kakvoga se nema prilike vidjeti često. S pjesmom „3WW“ započela je rapsodija impresivnog light-showa, a svijetleći „zidovi“ koji su razdvajali statičan trojac dodatno su upotpunili jedinstveni performans. Jedinstven u globalu, kada bi se spojili svi elementi njihovog koncerta, no zvukovno i nisu nešto što se nije moglo čuti prije i za što niste imali osjećaj da ste više puta usputno čuli. Unatoč tome, Alt-J je odličnom svirkom i visokom razinom profesionalnosti (koja je možda i previše bila ozbiljna) izveo pjesme „Interlude“, poznatu „Taro“, „In Cold Blood“ i „Breezeblocks“, a čula se i „Matilda“, „Disolve Me“ i pri kraju „Let Hand Free“. Uvjeren sam da su oduševili sve poklonike njihove glazbe, a mene osobno, koji i nisam baš vjeran fan, ugodno iznenadili, iako bi takvu vrstu performansa poslušao u Laubi i sličnim intimnijim prostorima.

Foto: Martina Marić

Nakon njih, horda prisutnih uputila se prema World Stageu gdje je nastupao beogradski Repetitor. Druga žal jučerašnjeg dana je što su se preklapali Them Moose Rush s hiperaktivnim Beograđanima, no Repetitor je učinio da ubrzo na to zaboravim. Već poznati po svojim energičnim nastupima i interakcijom s publikom, ovaj trio razvaljuje svaku binu na kojoj se pojavi, a u jučerašnjem slučaju, i pokoje uho. Drago mi je bilo vidjeti veliku količinu stranaca kako se upoznaje s Repetitorovim repertoarom, koji su činile pjesme poput „Biću bolji“, „Suženi snovi“, „U pravom trenutku“, „Gde ćeš“, „Jataci“ ili „Ekspedicija“. Nažalost, nisam ih stigao popratiti do kraja, jerbo se bližio trenutak kada se moramo uputiti ponovno prema Main Stageu, jer u 22:45 dolaze zvijezde festivala, američki Kings of Leon.

Foto: Martina Marić

Braća Followill premijerno su nastupili u Hrvatskoj pred masom ljudi, koja otpočetka nije jenjavala u skakanju, plesu, skandiranju u zbornom pjevanju. Sve je krenulo s „Over“, a redale su se dobro znane „The Bucket“, novi, usporeniji hit s usporenijeg albuma „WALLS“, „On Call“, „Notion“, „Radioactive“, no naravno i potpuno očekivano, eksplozija oduševljenja uslijedila je na najvećim hitovima „Use Somebody“ i „Sex On Fire“. To su trenutci koji ostaju vječno u pamćenju, a tehnička i instrumentalna usklađenost i zavidna razina uštimanosti i aranžmana cjelokupnog nastupa dosegla je veoma visoku, teško oborivu razinu. Iako nisu bend od puno riječi i interakcije, nisu ni trebali puno toga govoriti – svirka i vrhunski Calebov vokal napravili su 100-minutni, ovoga puta stvarno stojim iza te riječi – spektakl. Publika je očekivala bis, no nije se dogodio, poštovala se satnica i kraljevi su nas napustili, do, kako bi rekao Caleb, sljedećeg puta za kojeg neće trebati više od desetljeća.

Pri kraju jučerašnjeg programa, pošli smo još do Hidden Stagea kako bih nazočio jednoj interesantnoj pojavi s kojom sam se susreo kada sam radio najavu za festival, a riječ je o tročlanoj grupi Public Service Broadcasting.

Tri londonska momka s naočalama multiinstrumentalisti su koji sviraju mješavinu art, indie i progresivnog rocka, koji se isprepliće s isječcima starih edukativnih i informativnih filmova, propagandnih materijala i arhivskih snimaka, kako bi spojili lekcije iz prošlosti s glazbom iz budućnosti. Instrumentalno savršeno potkovani, odlično usklađeni i vidno iznenađeni prijemom ne tako malobrojne publike, izmjenjivale su se slike i filmovi na videozidu, a bend je prašio sve do iza 2 sata ujutro i natjerao prisutne da ostanu do samog kraja. Ukoliko volite post rock i slične podžanrove, savjetujem da date priliku ovom zanimljivom sastavu.

Treći i finalni dan je na pomolu, a za drugi se može reći da je opravdao svoju rasprodanost i najavljene mogućnosti te sam dojma da će se bespotrebne i neutvrđene kritike pojedinaca sve više utišavati.