Ponovno je sunce podarilo inače kišom obložen zagrebački INmusic festival, jedan od najvećih regionalnih festivala, s neprestanom tendencijom rasta, solidnim brojem svjetski poznatih glazbenih imena i prilično jeftinom cijenom festivalskih karata.

INmusic se po 12. put održava na prekrasnom zagrebačkom Jarunu, podijeljen na nekoliko glavnih (Main, OTP World i Hidden) i manjih (Balkan Goes North, Night i Tesla Tower) stageova i prepun interaktivnog sadržaja, Inteatra, Šume Striborove, Tko pjeva zlo ne misli karaoka, Nargila Chill Out Zone itd. U principu, malo se toga promijenilo od prošle godine, osim što se ove godine festival dodatno pobrinuo za nemogućnost ulaska ljudima koji se kroz šumovite putove planiraju ušvercati u prostor, a što se tiče mjere gdje se može po jedan put ući i izaći iz festivalskog prostora, to je nešto o čemu bi festival ozbiljno morao razmisliti naredne godine, a i to je tema koja zahtijeva jednu potpuno drugu analizu i krajnje je nepotrebno o njoj sada razgovarati.

Ove godine festival se rasprodao, što i ne čudi budući da je najavljena nemala količina kvalitetnih izvođača, štogod netko pričao o njihovoj aktualnosti na sceni i „bitnosti“ za žanr kojega predstavljaju. Putovanjem iz Osijeka u Zagreb, logistikom oko smještaja i puta do festivala propustio sam imena koja su nastupala do 20 sati, no spomena radi, riječ je domaćim Killed A Fox, Slow Motion Suicide, Billie Joan i The Black Room, švedskom sastavu Running Cooper, Legendary Shack Shackersima, And The Kid i Throes + The Shine. Međutim, nisam imao namjeru propustiti osobnog domaćeg favorita, Darka Rundeka koji dolazi sa svojom „ApoCalypso Now“ turnejom, proširenom  na čak devet glazbenika koji su na nekoliko trenutaka uspješno podsjetili na Cargo Orkestar fazu Rundekovog stvaralaštva, a tu i jesi akteri iz tog perioda, trombonist Manu Ferraz i trubač Igor Pavlica.

FOTO: Martina Marić

Počeo je u 20:45 s pjesmom „Tranzit“, laganim uvodom prešao je na „Tigidigi rege“, a onda se opet vratio na pjesme sa slavljeničkog albuma Apokalipso, a to su vesela „More, more“, turobna, magično izvedena „Štrajk željezničara“, hipnotička „Crni dusi“, a zatim je došla pjesma „Ruke“ koja je, očekivano, podigla atmosferu na visoku razinu, bilo je tu par iznenađenja s albuma Mostovi tipa „Indijska“, „Ima ih“, najveće iznenađenje za koje nisam znao da ću ikad čuti uživo „La comedie des sens“ pjevana na hrvatskom (inače je mješavina francusko-hrvatskog), a hrpa ljudi nastavila je zborno pjevati „Ay Carmela“, „Ljubav se ne trži“ i pred sam kraj, jedan od snažnijih trenutaka festivala – općepoznati „Apokalipso“. Na bisu je, kao i na beogradskom Tašmajdanu par dana prije, izveden Haustorov „Šejn“, a zatim su Rundek i njegova glazbeno-kazališna točka stigli do kraja. Rundeka je i nakon više od 15 puta uvijek zadovoljstvo gledati i slušati, budući da je vidna njegova ljubav prema teatru, kojega uvijek  dječački nonšalantno, ali na zavidnoj razini, uspijeva spojiti s njegovim stihovima i glazbom.

Nakon toga, prebacio sam se na OTP World Stage, gdje je već svirao britanski glazbenik ugandskog porijekla Michael Kiwanuka. Taman sam uletio na njegovu mi najbolju „Black Man In A White World“, a brojna publika priključila se s Kiwanukom pjevajući „Home Again“, „Rule The World“, „No More Running“ i druge. Ekipa odličnih glazbenika svira progresivnu pop soul glazbu koja nerijetko može podsjetiti na Floydove uratke,a drago mi je bilo što sam uspio nazočiti dobrom dijelu Kiwanukinog nastupa, dok se nisam morao polako vratiti na Main Stage, gdje se već dobrano okupila masa za headlinere ponedjeljka, Arcade Fire.

FOTO: Martina Marić

Počevši točno u 23:15 s novim hitom „Everything Now“, ekipa kanadskih glazbenika još je jednom pokazala kako su zaslužili visoko kotirati među glazbenom kritikom i publikom, njihov indie rock zvuk poharao je glavni stage i hrpu nabrijane publike, koja je eskalirala atmosferom na pjesmama „Rebellion (Lies)“, „No Cars Go“, „Suburbs“, a na pjesmama „Ready To Start“ i „Afterlife“ primijetio sam kako Win Butler, njegova supružnica  Régine Chassagne i ostatak grupe također uživaju pred publikom pred kojom su posljednji put bili 2011. godine. Čule su se i pjesme „Reflektor“, „Sprawl II“, a nakon bisa, odsvirali su moćnu „Wake Up“. Mislim da nitko ne bi trebao biti razočaran viđenim i poslušanim, Arcade Fire bili su jako raspoloženi, energični i izvrsno uštimani te su kao headlineri omogućili pravu festivalsku vibru i večer za pamćenje.

FOTO: Martina Marić

Nakon razilaženja rulje s glavnog stagea, uputio sam se u Hidden Stage gdje je nastupala mlada londonska peteročlana skupina HAUS, koji sviraju mješavinu rapa, elektronike i rocka, a na mene su ostavili pozitivan dojam hiperaktivnom izvedbom i odličnim kontaktom s prisutnima, kojih, iznenađujuće, nije bilo malo. Nisam stigao na početak, a morao sam ih ostaviti prije kraja, kako bih još barem djelomično svjedočio bosanskohercegovačkom bendu Zoster na Balkan Goes North Stageu.

Već je bilo 15 do 2, a Zoster je imao u programu svirati do 2:15, tako da sam uspio čuti pjesme „Volio sam te“, „Na kamenu“, „Američki film“ i „Realna TV“. Prvi put ih čujem uživo i bila mi je želja detaljnije ih poslušati, no i ovim polusatnim što sam svjedočio, Zoster potvrđuje svoj status skoro pa najpodcjenjenijeg benda u regiji, gledajući s afirmacije šire publike, s izvrsnim aranžmanima i dobrim scenskim nastupom.

To bi bilo to za prvi dan, dan koji je bio osobno naporan zbog putešestvija i dinamičnog kretanja po festivalu, ali u globalu, svaki pređeni kilometar se isplatio, i to već nakon prvog dana INmusica. And the music goes on.