Nakon nešto manje od desetak godina, koliko već slušam Radiohead, napokon se pružila prilika da ih se posluša uživo. I naravno da sam ju iskoristio. Kao ljubitelj alternativnije rock glazbe, glazba ove grupe pokazala se kao jednom od najboljih koja uopće postoji u tom žanru, ali usudio bih se reći, i u modernoj glazbi općenito. Thom Yorke i ostatak ekipe kao da su iz druge dimenzije, izvanzemaljski, jer ipak, iza njih su albumi poput OK Computer, Kid A, ili In Rainbows (OK Computer je na dosta neovisnih top ljestvica proglašen kao najbolji album ikad snimljen).

godine, početkom svibnja, Radiohead izbacuje najnovije, deveto, studijsko izdanje imena ”A Moon Shaped Pool’‘. S obzirom da je Radiohead, nakon izdavanja albuma ”In Rainbows” 2007. godine na vlastitu ruku i preko svoje internetske stranice s ”plati koliko hoćeš i skini album”, pokazao kako je jači od diskografskih kuća, a 2011. promovirao izdavanje albuma ”The King of Limbs” preko neovisnih novina, ”A Moon Shaped Pool” je u tijeku s vremenom promoviran i izbačen preko društvenih mreža. Na njihovoj je službenoj Facebook stranici prvog svibnja prošle godine obrisana apsolutno sva aktivnost, i to od objava, linkova, fotografija, i svega ostalog. Znalo se da nešto kuha u ”Radiohead kuhinji” i da je vrlo moguće da dolazi novi album. Trećeg i šestog svibnja 2016. godine objavljeni su prvi singlovi, ”Burn the Witch” i ”Daydreaming”, a nekoliko dana poslije, izlazi ”A Moon Shaped Pool”. Na njemu se nalazi 11 pjesama, a kroz album se provlače tematike od ljubavi, oprosta, žaljenja (Daydreaming) ali i socijalnih pitanja kao klimatskih promjena vremena ili opasnosti autoriteta (Burn the Witch). Upravo kroz te tematike je i Radiohead poznat široj publici.

U sklopu promotivne europske turneje povodom izdavanja ”A Moon Shaped Pool”, odlučio sam otići na Radiohead u Firencu. Preko turističke agencije koja organizira koncerte uspio sam uhvatiti kartu i tako se odlučio na jedan mali roadtrip po Italiji. Firenca, kao jedan od poznatih povijesnih gradova Italije, savršeno se uklopio kao uvertira u koncert (od povijesnih znamenitosti, lokacija, građevina, arhitekture,…). S obzirom na to da je koncert bio na lokaciji Visarno Arena iliti Hipodrom Visarno, odmah u samoj blizini centra grada, bilo je za očekivati ogromne gužve u prometu. Upravo zbog tog nisam uspio doći na sam početak. Program je počeo s prvom predgrupom nešto poslije 18 sati. Nakon dugih redova na ulazu, nemareći za vodu ili pivo (redovi i za to su bili predugački), požurio sam da uhvatim što bolje mjesto i da budem što bliže pozornici. Ponukan iskustvom od prije, najbolje ću čuti budem li negdje oko miks-pulta + što bliže pozornici.

Već na dolasku do hipodroma čula se prva predgrupa: Shye Ben-Tzur, Jonny Greenwood and The Rajasthan Express. Da, i meni je bilo čudno kad sam pročitao ime prvi puta, ali su me oduševili kombinirajući tradicionalnu indijsku glazbu, s dodatkom modernih instrumenata kao eletrična/bas gitara, klavijature i sintesajzeri koje svira Jonny Greenwood, gitarist Radioheada. Došao sam taman na pola njihovog nastupa i oduševio se atmosferom pjesama, plus naravno plesnim ritmom pjesama i odličnom puhačkom sekcijom. Nakon njih, oko 19 i 45,  na pozornicu izlazi James Blake, mladi engleski glazbenik koji je punih sat vremena izveo odličan autorski opus, s pjesmama poput ”Retrograde” ili ‘‘Modern Soul”. Svojom svirkom savršeno se uklopio kao uvertira u glavni dio večeri.

Radiohead je trebao početi u 21 i 30. Naravno, publika je bila nestrpljiva i jedno pola sata do početka koncerta počeli su s pljeskom i vikanjem, nestrpljivo čekajući da glavni bend izađe na pozornicu. I onda je sve počelo. Trenutak koji sam čekao godinama. Thom Yorke i ekipa izlaze na pozornicu i bez ijedne riječi počinju svirati. Večer počinje s ”Daydreaming”.  Nakon klavirskog uvoda, odmah poslije, akustični ”Desert Island Disk” i nabrijani ”Ful Stop”. Sve tri pjesme su s najnovijeg albuma. Thom Yorke pozdravlja sve prisutne s buona sera i odmah počinju prvi taktovi ”Airbag”, pjesme koja otvara album OK Computer. ”15 Steps” i ”Myxomatosis” nabrijavaju publiku svojim brzim ritmom, a odmah nakon tog ”Lucky” i ”Pyramid Song” rastavile su sve prisutne na proste faktore. Uvodna pjesma s albuma Kid A, ”Everything In It’s Right Place” vratila je sve prisutne u život i podsjetila me na to da je upravo ta pjesma uvela glazbu u 21. stoljeće. Nakon ”Let Down”, ”Bloom” i ”Identikit”, uslijedila je, meni osobno, njihova najdraža pjesma, i najbolja pjesma koju sam ikad čuo: ”Weird Fishes/Arpeggi”. Tu su me jednostavno dobili. Nakon ”Idioteque”, ”The Numbers” i ”Exit Music (For a Film)”, službeni dio večeri bio je gotov s pjesmom ”Bodysnatchers”. Ali svi prisutni su znali da to nije kraj i da najbolje tek dolazi.

Prvi bis otvoren je s ”You and Whose Army?”, ”2 + 2 = 5”, i ”There There”. Sve tri pjesme su s albuma Hail To The Thief iz 2003. godine, vjerojatno njihovog najnepoznatijeg albuma, ali albuma kojeg stvarno vrijedi poslušati. Radioheadski Bohemian Rapsody počeo je odmah poslije. Naravno, radi se o pjesmi ”Paranoid Android”, a bis je zaokružen sa ”Street Spirit (Fade Out)”. Bend bježi s pozornice, a publika pojačava svoje vikanje i pljeskanje. Svi smo htjeli još.  Drugi bis počinje s ”Lotus Flower”. Rasplesani Thom Yorke izvijao se po pozornici i skakao na sveopće oduševljenje publike. No zadnje dvije pjesme, koje su bile vrhunac večeri, dotukle su me do kraja. ”Fake Plastic Trees”, kao jedna od najboljih njihovih balada, recimo to tako, jednostavno me ostavila u suzama. Večer je završena s ”Karma Police”. Nakon što je pjesma završila, Thom Yorke je s akustičnom gitarom potaknuo publiku na singalong  zadnjeg dijela pjesma. Mislim da je svatko iz publike punim glasom pjevao ”for a minute there/I lost myself”.

I evo, nakon nekoliko dana poslije koncerta, još uvijek ne mogu pronaći dostojnu i prikladnu riječ koja bi opisala ovaj koncert. Jednostavno ne mogu. Dojmovi još nisu slegli. Svaka pjesma, od početka koncerta pa do samog kraja, kao da je plovila kroz mene. Nije bilo uopće onih slabijih dijelova koncerta koji se bendovima nekad znaju dogoditi. Zvuk je bio fenomenalno i kristalno čist i jasan. Veliki videozid svojim bojama i svjetlosnim efektima samo je pojačao dojmove svake izvedene pjesme. Ni da želim, ne mogu pronaći neku zamjerku ili grešku. Jednostavno, a fucking dream come true. Čuti Thom Yorkea kako izvodi neartikulirane zvukove prije početka svake pjesme, njegovo skakanje i plesanje na nekim pjesmama, njegov glas, poznati zvuk Greenwoodove električne gitare uživo…zapravo, čuti Radiohead uživo…jednostavno, savršeno. Hvala im.

Do idućeg koncerta.