EXIT Summer of Love.
Tako, iako patetično mrska ali marketinški dovoljno glasna i jaka, zvuči ovogodišnja krilatica koja objedinjuje četiri festivala u organizaciji menadžmenta novosadskog EXIT-a povodom slavlja pedesete obljetnice višestruko opjevanog ljeta ljubavi u San Franciscu, reaktanta na tadašnja društveno-politička zbivanja i začetnika hipi pokreta te pojma glazbenog festivala u obliku u kakvom ga mi danas znamo.

Kao jedan od ta četiri, i prvi u „ EXITovom Ljetu ljubavi“ bijaše pridošlica među festivalima – od prosinca najavljen Sea Star festival, koji se upravo održao na lijepom kompleksu plaže Stella Maris u Umagu, od 25. do 28. svibnja.

Kao takav – premijerni – u startu mi je bio zanimljiv. Organizira ga patrijarhalni festival sa velikim festivalskim pedigreom i iskustvom, nisam mislio da nešto logistički može poći po zlu.

Line-up je bio u redu, ali ništa dalje od toga, nećemo se zavaravati. Bilo je tu svakako vrhunskih imena, ali ako malo bolje pogledamo, uglavnom se tu radi o elektronski nastrojenim izvođačima sa pokojom regionalnom gitaricom, koji su mahom dio višegodišnjeg repertoara EXITa. Što je u redu, naravno da je ziheraški pristup i nekolicina oprobanih izvođača deviza kojom bih se i ja vodio da organiziram veliki festival prvi puta.

Koncipiran kao dvodnevno festivalsko slavlje uz dva dodatna dana (warm-up dan, dva regularna dana festivala, dan zatvaranja festivala), festival je, osim glazbenog programa, imao što za ponuditi.
Kompleks Stella Maris velebno je zdanje koje sam imao sreću posjetiti turistički kao dijete prije desetak godina, uz šest-sedam bina, pointove za hranu i piće (priča za kasnije), sanitarne čvorove i sve ono što sačinjava uobičajenu festivalsku lokaciju, premda nisam zamijetio kojekakve kreativne radionica i slične stvari.

Nulti dan festivala bio je za mene dan odmora, zbog puta do Umaga, ali je vrlim festivalskim ranoraniocima nudio solidnu dozu dobre glazbe uz Kawasaki 3P, M.O.R.T., Kandžiju i Gole žene, Rambo Amadeusa te S.A.R.S., uz uobičajeno nemoguću za prebrojiti DJ kliku na mjestimičnim chillout zonama i binama.

Kad sam išao pokupiti akreditaciju, uvidio sam mali broj posjetitelja, no to ne treba iznenađivati jer su u pravilu takvi nulti dani slabo posjećeni ako nema neko veliko (čitaj: strano) ime koje će publiku natjerati na raniji dolazak na festival.

Već prvog službenog dana festivala, stvari su bile osjetno drukčije.

Gužva na ulazima bila je gotovo konstantna a linije kontrole su bile poprilično stroge: prva je bila sami ulazak na prostor dok zaštitari sprječavaju stampedo i masovniji priljev ljudi, druga se odnosila na pregled ulaznica/akreditacija, a treća je bila pregledavanje pojedinaca od strane zaštitara i gledanje torbi/ruksaka itd.

Prvi stage gdje sam otišao bio je glavni stage – Adikko Bank Nikola Tesla, na kojem su u tom trenutku bili članovi Dubioze kolektiva. Nisam imao namjeru previše se osvrtati na nastupe prilikom ovog izvještaja, jer su oni bili, rekao bih, standardni. Tražim neku riječ koja bi najbolje opisivala te festivalske nastupe od po sat i pol najviše, uz povremene ‘eksplozije’ energičnosti i ‘tu-i-tam’ komunikaciju s publikom, pa ću se zadaovoljiti sa riječju ‘standardno’.
Oni su predstavili novu pjesmu, za koju je spot izišao pred koji dan, Himna Generacije, kao još jednu u nizu klasičnih ‘Dubioznih’ stvari, zafrkavali se s publikom na sebi karakterističan način i pokušali pokazati zašto su najpopularniji regionalni alternativni izvozni proizvod i zašto su baš oni zaslužili priliku zagrijati ispunjeni auditorij (15ak+ tisuća ljudi) za Prodigy.

Prodigy, Prodigy… posebna je priča taj elektro pankeraj Liama Howletta. Kućni bend EXIT-ove organizacije nakon prošlogodišnje oproštajne turneje već  ove godine ponovno svira na EXITovom eventu, glumio bih iznenađenje da mogu. Sarkazam na stranu, koliko god da su domaći bend na ovim prostorima, bolje i oni nego netko tko je uživo lošiji. Ovaj nastup bio mi je treći njihov, pa sam lišen euforije ‘prvog puta’ te se nisam u potpunosti stopio sa luđačkim ambijentom na Tesli, nešto kao da mi je nedostajalo u cijelom performansu, prema je bilo momenata – paljenje baklje na Voodoo People, općenito, njihova karakteristična frenetičnost i Maximova energičnost, no stvar kod Prodigyjevog koncerta je što bih za svaki volio da ga mogu doživjeti kao da je premijerni.

Nakon njih, došao je red na Modestep kojeg sam odlučio propustiti te sam se u tim trenucima našao na Nautilus stageu, smještenom na areni hvaljenog ATP turnira, gdje je u tim trenucima zadavao susjedni Slovenac – UMEK, kojeg je na istom mjestu dva sata kasnije, oko 4 ujutro, zamjenio drugi susjed – sprski DJ Marko Nastić, uz jednako iskrivljene vilice i razrogačene zjenice. Dan je pao, negdje, u nekom drugom gradu, ljudi se bude na posao – vrijeme je za poći kući.

Lokacija festivalskog kampa bila je u neposrednoj blizini festivalske lokacije, stoga u tome pronalazim razlog zašto mi vibe na festivalu nije bio festivalski – kako sam bio smješten 10ak kilometara dalje, nisam se uspio uvući u tu cijelu festivalsku atmosferu više od pukog dolaska predvečer, nego mi je to sve ličilo kao na samo još jedan od festivala na obali koji su mi poslovično nalik na višednevne partyje nego festivale u pravom smislu riječi.

Drugi dan, situacija je nešto bolja. Festivalska lokacija, iako grmi od ljudi (navodi spominju do 50.000 duša kroz dane trajanja, premda bih rekao da je riječ o lagano uveličanoj brojci) puno je protočnija – od samog ulaza, kao da su se ljudi drugi dan već polako naučili gdje je što te je navigacija išla puno lakše i brže.

Ponovno sam na Nautilusu i pratim riječki Jonathan, na sva usta hvaljen bend koji izgleda, a i zvuči, priznat ću, kao naš sljedeći pokušaj izvoznog rock proizvoda u inozemstvo zbog rijetke sposobnosti da, iako je riječ o domaćem bendu, zvuče kao stranci. Što zbog, jasno, aranžmana na engleskom, što zbog višegodišnjeg sviranja članova benda u u drugim riječkim sastavima.
Predstavljalo se starijeg Blissa, nešto novijeg LP-a To Love, i 45 minuta je prebrzo prošlo.

Vrijeme nakon njih iskoristio sam za istraživanje kompletne festivalske lokacije, pa sam tako nešto vremena proveo na uvijek simpatičnom konceptu Silent stagea – ovom prigodom nazvanog Silent Octopus, gdje su na tri kanala po danu kombinacije DJ-a zadavale playlistu. Preletio sam tada binama Exotic Laguna te Zion Beats, koje su uglavnom bile slabo posjećene te, moram reći, imenima dosta manje popunjene od drugih bina i vjerujem da su se na festivalu našle da popune brojku bina. U biti, samo su glavni Nikola Tesla stage i Nautilus bile vrijedne spomena, ako vas zanimaju veća imena, dok je tu osim spomenutih bio i Cinema Stage, na kojem su se prikazivali puni nastupi izvođača unazad dvije godine EXITa. Nisam točno siguran koja je svrha tog stagea bila, kada se sve to može gledati na odlično ažuriranom youtube kanalu EXITa umjesto na festivalu gdje je cilj valjda poslušati nešto novo/staro i pritom se zabaviti, ali dobro, bilo je malobrojnih duša i na tom dijelu lokacije pa je očito bilo svrsishodno.

Šetnio sam potom do Tesla stagea, gdje je vrtio DJ po imenu Spiller, o kojem nisam kompetentan reći nešto više osim ove činjenične rečenice. On je uglavnom bio odskočna daska za spektakl u najavi, kojeg je na licu mjesta predstavio veliki vatromet koji ekipa iz EXITa uvijek najavno odradi kad je riječ o nekoj zvijezdi.
Ta zvijezda je ovom prigodom bio legendarni DJ Fatboy Slim, koji je, premda mrzim pisati taj kliše, tada rijetko koga ostavio ravnodušnim. Premda mi pamćenje o koncertu eksponencijalno raste (što je zapravo čudno) i što dalje, sve mi je koncert bio ‘običniji’, tamo na licu mjesta je to bilo životno iskustvo. Praćen velikim  nizom vizualnim pomagalima, ekranima sa mnogobrojnim natpisima, prepoznatljivom smajl logotipu, velepoznatim hitovima iz svoje pjesmarice (povremeno uz nešto drukčiji aranžman), Debelo-tanki Dečko nipošto nije razočarao prisutne. Bilo je Eat Sleep Rave Repeat all night long, uz izuzetak Sleepa. A obzirom na festivalske cijene hrane, vjerojatno i Eata.

Nakon toga, Nautilus, pravac Pendulum. Premda je riječ o pukom DJ setu a ne bendovskom nastupu, bilo je lijepo posvjedočiti australskoj drum’n’bass veličini, koja je u nastup ubacila standarne best-of numere, a u jednom trenutku su čak, zakleo bih se, odsvirali uvodni tune Lovačkih priča od Bolesne braće. A moguće je da sam i potpuno u krivu (jesam, bio je to Filip Motovunski sa svojim remiksom). Ha dobro, dugi su to dani bili…

Nastavila je domaća DJ-MC kombinacija Filip Motovunski i Tone Tuoro, nakon čega sam još jednom utjehu potražio na Mainu gdje je vrtio drugi virtuoz i ranga Fatboy Slim, njemački as Paul Kalkbrenner. Bilo je jutro, dan je već uvelike stizao, a ogromna homogena masa je i dalje revno tuc-tucala na ritmove njegovih mikseva. S tom slikom u glavi ćemo se oprostiti od ovogodišnjeg Sea Stara.
Aftera je bilo, u klubovima untuar lokacije, ali cijene i sve ostalo spriječilo je dio vjernih prekardašijanaca Sea Star festivala da nastavi dalje u istom tonu.

Nedjelja, closing day festivala, ponudila je malo toga naspram protekla tri dana, vrijedno spomena je jedino po mom mišljenju pojavljivanje zvijezdice Mahmuta Orhana na Exotic Laguna stageu, ali vremena, novca i energije za taj pothvat nije više bilo. Kod 95% ukupnog broja posjetitelja festivala, rekao bih.
Što reći, kako završiti, a da cinizam i kriticizam (neopravdano i nezasluženo) ne preuzme primat.

Lijepo je, svakako, imati ovakvu avanturu na moru krajem svibnja u kontinuitetu, i lagao bih kada bih rekao da nisam prvi koji navija za daljnji uspjeh i opstanak Sea Stara uz želju da poprimi karakteristike i veličine materinjeg EXITa jednog dana.
Međutim, da bi se to ostvarilo, nekoliko se stvari po mom nepotrebnom mišljenju mora promijeniti ili bolje regulirati.

Jedna od tih boljki je krkljanac na ulazu, situacija koja je naoko već drugi dan rješena na bolji način, ali kako sam ušao samo jednom, kada možebitno baš u trenutku nije bilo gužve, ne znam jel tome uistinu tako. Naime, festival ima važeće jedno pravilo, dosta krucijalno, o tome da nakon 19h posjetitelj ima pravo na samo jedan ulaz na festival, čime gubi pravo ponovno ući ako izađe izvan festivalske lokacije. To sprječava unošenje hrane i pića odnosno refilanje želuca i jetre, što je s organizatorske strane donekle razumljivo, ali već se time lagano odmičemo od onog hipijevskog Summer of Love, do onog kapitalističkog Show me the money. Zašto?

Ne bih imao ništa previše protiv tog pravila inače, ono je jasno u svojoj namjeni i već je praksa na velikom broju stranih festivala, međutim, dok su cijene pića i hrane bezobrazno velike, dosta veće nego čak i na EXItu (unatoč tome što je publika ista, čak bih rekao da je regionalna publika više sačinjavala Sea Star negoli je to slučaj s EXITom), nemam ništa protiv gerilnog načina cuganja/ishrane i snalaženja u domeni istog. Lagano razvodnjeno pivo 26 kuna, ma da je 25 imao bih puno manje protiv, ova kuna baš smeta savršenu koncepciju i odaje dojam da je svaka kuna toliko bitna. Kebab je navodno bio 50 kuna, itd, itd, naslušao sam se priča (jadikovki) na račun cijena na festivalu. Mislim da je to veći problem nego princip ‘jedan ulazak po danu’. Iako, pivo će se piti na festivalima, bilo ono 26 ili 33 kune, to je ono s čim vlasnik šanka i organizator festivala računaju.
Plaćanje na festivalu hvalevrijedno radi po pravilu beskontaktnih kartica (u ovom slučaju Adikko banke, glavnog sponzora)  što je još jedna zapadnjačka praksa, dosta učinkovita i efektivna u cilju smanjenja gužvi na šanku.
Posluga uredna, press centar adekvatan, festivalski bilten u vidu papirnatog džepnog manuala dostupan na svakom koraku…

Sve u svemu, ako se nečega nisam dohvatio (a nečega sigurno nisam) vjerojatno i neću jer pamćenje polagano blijedi; treba za zaključak istaknuti da je, unatoč preeliminarnim baby boljkama, Sea Star zaslužio visoku ocjenu te da se od ove godine sa iščekivanjem prate objave nove EXITove avanture na našim prostorima, uz nadu u poboljšaniju verziju i stupanj jača imena za drugo izdanje.

FOTO: Sea Star festival photo team