Zadnjih se nekoliko tjedana naveliko raspisalo o mladoj kantautorici i njenom debitantskom albumu Barren Land, albumu koji je gotovo svakog glazbenog kritičara ili kritičarku, neovisno o tome koliko im se ovo izdanje sviđalo, ponukalo da napiše nešto, pa se tako i na Mixeti može pročitati opširna recenzija. Album je vani, na Bandcamp stranici i u fizičkom CD obliku, a sinoć se u prijateljskoj atmosferi u Vinylu održala i zagrebačka koncertna promocija.

Billie Joan sam imao prilike prvi put čuti prije skoro godinu dana, nisam dotad znao za nju, mislim da je isto vrijedilo za veliku većinu publike, ali u trenutku kada se začuo glas kako dopire do nas bili smo privučeni da osjetimo nešto. Bila je oprezna u svom nastupu, svirala je doduše na električnom Gibsonu, a na nekim pjesmama joj vokal nije bio u potpunosti uvježban, no pojava mlade splitske frajerice mi se urezala u pamćenje. Potvrdu da uistinu ima neke glazbene niti u Billie Joan sam dobio u veljači ove godine na predstavljanju izvođača Juda Recordsa u KSET-u, kada je prva pred nas hrabro stupila upravo Billie i, kao da se radi o muzičkom mitraljezu, uperila u nas svoju gitaru i zapjevala te porušila sve sumnje u njenu glazbenu jedinstvenost.

photo: M^3/Matej Čelar

Stoga sam već otprilike znao što mogu očekivati kad je sinoć u podrumu Vinyla pred nas izašla Billie kako bi nam predstavila 11 pjesama s prvijenca Barren Land te nam usput odsvirala par pjesama kao preview sljedećeg albuma kojem se, eto već možemo krenuti radovati. Već pri izlasku na pozornicu osjetljiv je veliki pomak u odnosu na nastup od prije godinu dana, vidi se samouvjerenost na pozornici i čuje kontrola nad glasom koja joj omogućava da tonovima istakne ključne momente pažljivo biranih riječi.

Kako je svaka pjesma s albuma već detaljno istražena u mixetinoj recenziji (i brojnim drugima), i kako je već ptičicama na granama naše alternativne scene jasno kakvim se dubokim temama odnosa s ocem, Stvarateljem i Sotonom, posrnulom državom i rodnim gradom, Bille u svojim tekstovima bavi, ovaj me put zanimalo nešto drugo u njenom nastupu. Zanimalo me kako Billie u svojim nastupima ostvari tu atmosferu da se uz nju na stageu svi u publici, unatoč pjesmama o teretima koje svi kroz život nosimo na leđima, osjećamo lagodno, pa čak i veselo.

Svakako se ovdje upliće momenat katarze, pročišćenje ljudske duše koje se odvija u komunikaciji izvođača, publike i stvarnosti koja se prožima između nas. A Billie je naravno najzaslužnija za tu katarzu, ona nas vodi u zajedničko suočavanje s problemima koji nas tište u ovoj neplodnoj zemlji na rubu Balkana i ona nas podsjeća da jedni drugima kroz umjetnost možemo pružiti ruku pomoći. Osim glazbe, za izgradnju prijateljske atmosfere svakako je zaslužna sama Billie, njena osobnost te kratki komentari i pojašnjenja između pjesama.

photo: M^3/Matej Čelar

Zanimljivo je kako publika nije bila šutljiva, i to njoj odgovara, jer čini se da ne želi da ju slijepo slušamo i divimo joj se, već da uživamo u trenutku, prepustimo se životu i zajedno s njom podijelimo tu večer. U svemu tome, njeni nastupi dobivaju još jedan dodatni šarm u kojem se glas mlade kantautorice probija kroz ljudsko čavrljanje i zveketanje čaša, njena glazba tek tada postaje živa jer je neodvojiva od ljudi i društva u kojem se nalazi.

Nakon ovoga nastupa jasnije je u čemu se nalazi posebnost Billie Joan, ona na pozornicu izlazi kao dio publike, a ne kao blještava figura koju bismo trebali pratiti. Njen vokal varira od glasa mlade djevojke do oštrine i prkosa glasa odrasle osobe, pa se i publika može poistovjetiti s vlastitim procesom odrastanja i zauzimanja određenih stavova. Billie svoju snagu ne proizvodi sama, već je pronašla specifičnu glazbenu notu u kojoj u stvaranju energije i atmosfere sudjeluju zajedno ona i mi kao neodvojivi dio njenih pjesama, nešto što se posebice osjetilo kada smo na zadnjoj pjesmi, ponovljenoj Barren Land, svi zajedno zapjevali: Oh, my barren land, would you give me your helping hand.

photo: M^3/Matej Čelar