Drvored je na našoj glazbenoj sceni još jedna relativno novija i specifična kolijevka glazbenika. Osnovani 2010. godine, kombiniraju žanrove world music, šansone i ska rocka, što čini zanimljivi miks za kojega su i sami smislili ime – balkankan.

Kako nam se priprema 15. Tabor Film Festival, koji će se održati početkom sedmog mjeseca (6. – 9. srpnja), u Vintage Industrial Baru priprema se Warm-up party TFF-a, gdje će nastupati, uz grupu Radio Aktiv i DJ Vuka, i sam Drvored – 27. travnja. Povodom tog nastupa i objave nove pjesme ‘Zagreb’, prve od tri planirana singla, popričali smo s Miranom Bistričićem o nekim prošlim temama i o daljnjim planovima.

Pozdrav ekipa, kao kratak uvod – tko je Drvored kao sastav i što je Arhelino kao album? Kako je došlo do osnutka deveteročlanog sastava?

Službeno smo deveteročlani bend, no slobodno mogu reći da je Drvored jedna grupica prijatelja koja polako postaje obitelj. Sastali smo se sasvim slučajno kao osmero stranaca u sklopu jednog projekta i ostali smo skupa čim smo prepoznali da je dobro svirati zajedno i da nas to opušta. Trebalo je neko vrijeme da se neke stvari iskristaliziraju i onda je autorska glazba došla prirodno sama od sebe.

Kad sviraš s nekim i stvaraš dolazi do povezivanja i u prijateljskom i stvaralačkom smislu i kad na kraju pogledaš iza sebe i vidiš rezultat, štoviše, kad uživo izvodiš svoju glazbu osjetiš jednu dozu zadovoljstva. Što to nije cilj uostalom? Dopustiti drugima da prepoznaju te iste pjesme u kojima uživamo i mi i u kojima smo dali dio svoje osobnosti, da, to je Arhelino, a zapravo i svaka pjesma ponaosob.

Poznati ste i po posebnom podžanru kojega ste sami prozvali – balkankan. Možete li predstaviti našim čitateljima nešto više o tom glazbenom usmjerenju?

Znaš ono kad te ljudi pitaju kako zvuči deveteročlani bend koji nikad nisu čuli i još kad nabrojiš hrpu instrumenata i onda nastane jedan veliki upitnik na njihovim licima? Onda moraš smisliti nešto što pobliže objašnjava kako stvari stoje, a da ne uđeš u diskusiju i da se ne svrstaš u ladicu. Ljudima je najlakše tako čitati stvari, otvaraju različite ladice i vade stvari koje im pašu, ali ponekada s nekim osjetljivim stvarima poput glazbe ne možeš tako. Jako puno glazbe ima na svijetu koja ne spada nigdje, a opet spada svugdje , kako da ti kažem, vremena se mijenjaju ili je vrijeme da ih mi promijenimo. Što je to indie, punk, ili etno – konstrukcije koje ti “olakšavaju” shvaćanje glazbe koja se po meni shvaća samo slušanjem. (smijeh).

Morali smo nekako i zaokružiti jednu fazu našeg stvaranja, koju smo dotaknuli upravo s prvim albumom, pa se balkankan nametnuo kao zgodno rješenje. Malo smo koketirali sa sirovom kombinacijom raznih instrumenata i onda je u tom kontekstu “Balkan” zaživio kao nešto sirovo, iskreno, grubo, a opet senzualno. S druge strane naš najdraži Francuz Fred iz benda vuče francuske korijene. Ples Can Can se pretvorio u tom slučaju u Kan pa je nastao Balkankan.

Foto: Sanja Bistričić

Kako unutar Drvoreda nastaju pjesme, kako bazirate dogovore unutar sebe, budući da je riječ o tematski raširenim pjesmama?

U bendu autorski potežemo konce Fred i ja, a onda ih grupa postepeno plete. Nekad se neke stvari pokidaju, ali s vremenom se to profilira i na kraju smo zadovoljni s onim što smo htjeli. Fred i ja se drugačije “igramo” s glazbom i stilski smo različiti,  no različitost nije loša stvar ako je iskoristiš za nešto što će se na kraju uklopiti u jednu zdravu sliku.

Bitno je stajati iza svog rada, nekad potegnuti, a nekad pustiti da se neke stvari slegnu. Sve je to dio stvaralačkog procesa. Neke pjesme nastanu u jedan dan,  a nekima treba malo duže, a u tom kontekstu rad, disciplina i naravno kreativnost čine čuda. Svatko može imati ideju, no bitno je da je ona prepoznata od strane kolektiva.

Spot za pjesmu ‘Baš sam sretan’ izašao je prije godinu i nešto dana. Otkud ideja za inozemnim mjestom radnje (Brazil) i kako je došlo do same realizacije tog interesantnog spota?

Ta pjesma je s nama od početka i na neki način prva naša kreacija, iako je trebalo jedno vrijeme da se ta čahurica otvori i da leptir poleti. Svirali smo je jedno vrijeme i prije Arhelina na koncertima, a iz tog perioda poznata je i redatelju spota Marinu Nekiću kojemu je jako draga. Priznao mi je jednom prilikom da mu ta pjesma stvara određenu dozu nostalgije i sjećanja na prošlost i onda smo odlučili napraviti trampu. Napravili smo glazbu za jedan brazilski show koji je snimio, a on je nama napravio spot. S njim smo imali ugodnu suradnju i na prvom spotu  za pjesmu “Ribar” tako da smo znali da će dati dio sebe u tome. Pošto je on u Brazilu, spot je tamo sniman i jako smo zadovoljni s cijelom pričom.

Kako vas doživljava publika izvan rodnog grada? Osjeti li se jednaka pozitivna vibra svugdje gdje svirate?

Pa moram priznati da se pozitiva osjeti i publika to uvijek prepozna. Nekad treba proći malo vremena da se pojedinci opuste i rasplešu, ali najbitnije je da se povežeš s publikom. Jednostavna je filozofija – tko želi plesati neka pleše; tko želi slušati neka sluša, samo neka ljudi rade ono što im dođe prirodno. Nekad neki ljudi na koncertu stoje nepomično i onda ti dođu na kraju i kažu da su imali najbolje vrijeme ikad. To je osobna stvar koja je u svakome od nas. Treba znati naći taj trigger za sebe, a glazba tu čuda radi, pogotovo kad opališ akord koji te tjera na plač ili smijanje.

Koliko su Darko Rundek i njegov bogat opus imali utjecaja na stvaranje vaše glazbe?

Vidim da te naš bogat asortiman instrumenata asocira na to (smijeh). Je l’ moguće da si posrnuo ka onim ladicama koje sam spomenuo na početku? (smijeh) Odmah ću reći da je Darko fantastičan glazbenik koji je stvorio posebnu glazbenu priču. Shvatit ću zapravo ovo kao svojevrsni kompliment jer ako bi i htio da nas netko uspoređuje s velikanima, onda  Darko Rundek dođe kao šlag na tortu.

Na glazbu utječe apsolutno sve jer je ona je dio života autora, sjećanja, razgovori, putovanja, pa čak i knjiga koju pročitaš mogu u tebi izazvati kreativnu lavinu, a opet i ne moraju. To je trenutak koji se dogodi i ne možeš ga opisati. Možda dođeš umoran s posla uzmeš gitaru i u pjesmi  ostaviš dio sebe, a možda ideš na pivo i pjesmu napišeš drugi dan kad se probudiš. Tko će to znati?

Što mislite o stvaranju talenata putem reality showova i glazbenih natjecateljskih emisija?

Svatko ima svoj put i svatko radi ono što misli da je najbolje. Netko je imao sreću da sam dođe do nekih stvari, da nađe bend ili ekipu s kojom može stvarati i svirati , a netko pokušava upravo tako nešto postići jer je možda  jedino što zna ili najzgodnije u tom trenutku. Znam da je jednom netko izjavio da bi se glazbenici trebali zatvoriti u garažu i vježbati i tako napraviti karijeru i tu ima dosta istine. Nije sve što dođe ekspresno u životu dobro. Ponekad su potrebne godine sazrijevanja da uopće možeš glazbeno izraziti sebe. Ako je na silu onda je trla baba lan.

Jeste li jednako pozitivni i opušteni kao većina vaše pjesmarice i u privatnim životima?

Pa jesmo inače mislim da to ne bi mogli projicirati na pjesme ? Najslađe je nakon probe sjesti na pivo i zaboraviti na sve.

Upravo ste objavili novu pjesmu popraćenu videospotom ‘Zagreb’. Možete li pojasniti viđenje glavnog grada kroz perspektive sive i ružičaste boje?

Autor pjesme Fred je rođeni Francuz i piše uglavnom na francuskom jeziku, a to je jedan segment, a usuđujem se reći i adut našeg identiteta. Zagreb je on napisao davno dok još nije tu živio i ta pjesma u sebi vuče duge korijene, puno prije Drvoreda. Na neki način oslikava njegovu prvobitnu očaranost Zagrebom kao gradom kojeg još ne poznaje i koji ga na neku neobičnu foru vuče i ispunjava. Fascinantno je kako je na kraju tu i završio.

Pjesma je na francuskom jeziku i nastala je dosta prije. Postoji li neki simboličan razlog objavljivanja pjesme u ovo vrijeme i kako je došlo do ideje da bude u potpunosti napisana na francuskom?

Znaš, kad predugo “gledaš” u nešto dogodi se da prestaneš primjećivati baš ono što te privuklo na prvu jer se navikneš na svakodnevnicu i onda se ovako dogodi pjesma o tvom gradu i to na francuskom jeziku koja te podsjeti da je Zagreb i dalje tu i da je živ.  Istina je da je pjesma s nama već neko vrijeme, ali nekako se sad poklopilo da ju izbacimo. Snimili smo je tijekom ove zime i spontano se pokrenula suradnja s Doringom, autorom videa, koji je inače dobar Fredov prijatelj i bivši glazbeni suradnik.

Pet vam je godina trebalo od osnutka do objave prvog albuma. Mislite li da ćete za pripremu drugog albuma, kada već imate neku diskografsku pozadinu, vremenski pristupiti dinamičnije i hoće li se stil grupe mijenjati u nekom smislu?

Trebalo je jedno vrijeme i to je normalan proces rasta. Arhelinu smo ozbiljno pristupili u trenutku koji se sam nametnuo kao logičan sljedeći korak, iako smo do tada već imali pozamašnu bazu pjesama. 15 smo snimili, ostale nažalost nismo, inače bi bio dupli (smijeh). Uglavnom, imamo već materijala i pjesama na kojima radimo za novi album, samo fali malo vremena u studiju. Trenutno su snimljene tri pjesme, a uskoro ponovno idemo snimati tako da će novi materijali ubrzo ugledati svjetlo dana, možda čak i prije ljeta. Što se tiče stila, to je nešto što nastaje s vremenom, radom i sviranjem koje nas može odvesti stvarno na 10 različitih strana. Bitno da je dio tebe i da se ta promjena, ako dođe,  nametne prirodno i sama od sebe.

Navedite jednu anegdotu s nekog nastupa.

Ajooj (smijeh), pa uvijek se nešto dogodi. Bila je hrpa situacija kada netko nešto zaboravi ili krivo upadne. Jednom prilikom je basist Davor krivo shvatio dogovor i otišao svirati na stage. Prošlo je deset minuta kad je napokon shvatio da mi nismo ni u backstageu. Jadan sam pred hrpom ljudi, zezamo ga dan danas zbog toga.

Sjećam se također da sam ovo ljeto nahuškao publiku da viču “Franjo” dok je naš saksofonist i klarinetist svirao solo…Vikali su jedno 10 minuta preko njegove solaže i tjerali da ga svira i svira i svira dok jadan nije ostao bez zraka i skoro pao sa stagea ? Da, skoro smo hitnu zvali.

Postoje li neki domaći izvođači koje biste htjeli navesti kao kvalitetne i možda još uvijek ne toliko priznate među mainstream publikom?

Ima gro bendova koji po kvaliteti i kreativnosti konkuriraju najvećima. Ne mogu ovdje izdvojiti jedan ili njih par jer bi onda morao nabrojati sve. Ne bi bilo mjesta, a i strah me je da nekog ne propustim ? Mislim da se u Hrvatskoj polako glazba budi i jako mi je drago zbog toga što samo tako možemo učiniti da se neke odvratne stvari i monopoli u glazbenom svijetu promijene. O tim grozotama ne želim ni pričati.

Svirate u Vintage Industrial Baru pod warm-up koncertom 15. Tabor Film Festivala. Što općenito mislite o festivalskoj situaciji u Hrvatskoj, količini, raznolikosti, posjećenosti?

Ljeto diše koncertima dok zima priča jednu drugu priču. Čini mi se da se u zadnjih par godina pokrenulo dosta toga, ali opet uvijek ima mjesta za više. Neki lokalni mali festivali su se pogasili, ali mislim da još uvijek ima ekipe koja je spremna potegnuti iz sve snage samo za glazbu za razliku od nekih festivala kojima je jedini cilj doći do što više para. Svaka čast takvima kojima glazba znači više od kune u džepu i koji potiču i guraju raznolike, mlade, pa čak i underground bendove. Nikoga ne izdvajam, nek’ se svako prepozna u onome što misli da radi baš kao što usta govore onim čega je srce prepuno.

Pripremate na koncertu u Vintageu i neke nove pjesme…

Da, i to čak pet, šest, možda i sedam novih pjesama, vidjet ćemo kakva će bit atmosfera i kojem smjeru će nas koncert odvesti. Moraš malo ostaviti mjesta za improvizaciju ponekad, inače se stvari mogu zagušiti. Publika u tom smislu igra najveću ulogu. Kako oni dišu tako ćemo disati i mi i obrnuto.

Za kraj, što možemo očekivati od Drvoreda u 2017. godini i imate li neku poruku za naše čitatelje?

Nove pjesme stižu definitivno i to jako uskoro, ali sve ćete saznati na vrijeme. Budite svoji i vidimo se u Vintageu 27.