Prva subota (1.04.) u osječkom Exitu bit će rezervirana za zagrebački band Slow Motion Suicide, gdje će predstaviti svoj prvi studijski album, a uz njih nastupat će i domaći bandovi Milost i Hysteria

Slow Motion Suicide oformljen je iz potrebe da se naelektriziraju akustične pjesme koje su nekoliko godina čekale u ladici da zažive u obliku koji zaslužuju. Nicky Ingram (vokal), Mark Leossa (gitara), Anna Smith (bass), Iggy Krutz (bubnjevi) četvorka je koja je oformljena još od 2013. godine te čine ovu zajedničku glazbenu priču, a prije samoga koncerta, porazgovarali smo s gitaristom Markom Kostićem (Mark Leossa) te saznali nešto više o samome bandu

Veliko ste osvježenje na glazbenoj sceni, svoju priču započeli ste još od 2013. godine, otkrijte nam, koja je priča Slow Motion Suicidea, gdje i kako je sve započelo, odakle dolazi ime banda?

Većina benda se upoznala preko interneta. Nikša je imao demo snimke pjesama koje je sklapao godinama te je objavio oglas na nekome forumu tražeći istomišljenike nakon čega smo se svi pomalo skupili. Ime benda Slow Motion Suicide, bila je prva i jedina ideja koju smo imali.  Ona predstavlja sve lijepe i ružne stvari koje nas polako ubijaju, a da to ne primjećujemo, bile to cigarete, akohol, loši odnosi, posao ili pojedine životne situacije s kojima se susrećemo iz dana u dan.

Svi ste iz različitih dijelova Hrvatske, nasumično ste se upoznali i podijelili zajedničku viziju banda, jeste li imali problema što se tiče samih proba, stvaranja ideja?

Moram priznati da se ideje na probama vrlo lako i tečno pretaču u kvalitetne i smislene pjesme. Većina toga naravno počinje od Nikšinih ideja u akustičnom obliku, bilo da je nekakva vokalna melodija ili gitarski riff. Nikša materijal donese ga na probu gdje svatko ulaže svoje ideje i kreativnu energiju te pjesma počinje dobijati svoju finalnu formu (to zna trajati mjesecima, jer idejama nikada kraja.) Što se tiče samih proba, s tim na sreću uglavnom nemamo problema i svi smo maksimalno fokusirani na band te veliku većinu slobodnog vremena ulažemo u probe, a naravno da nas tu i tamo boli trbuh. 🙂

Objavili ste svoj prvi studijski album (Slow Motion Suicide) još prošle godine, miksan je u San Fransicu od strane Igora Rogovića, a mastering je radila Emily Lazar u New Yorku. Nadovezuje li se to na Nikšino putovanje u SAD? Kako je došlo do suradnje s njima, opišite nam ukratko to putovanje. 😀

Igor je Nikšin prijatelj od prije 10tak godina, a do Emily Lazar je došao preko interneta nakon snimanja i nema veze sa samim putovanjem. Nije bio zadovoljan kako su ispali vokali u Zagrebu pa je doslovno spojio ugodno s korisnim i odletio u San Francisco di je i živio kao student da snimi vokale u studiju koji je imao i adekvatnu opremu za snimanje vokala.

Imate taj primamljivi zvuk alternativnog rocka, poprilično se osjeti velik utjecaj bandova 90-ih, niste se toliko priklonili modernim zvukovima kao većina današnjih mladih bandova, već ste vratili staru alternativnu vibru, mislite li da nedostaje publici takav zvuk? Koje je vaše mišljenje o tome?

Iako na nas jako utječu bendovi 90-ih, nikada se nismo ”furali” na nostalgiju. Nemamo ništa protiv modernih zvukova i nikada ne znate u kojem vas smjeru kreativa može odnijeti. Publika reagira na dobru pjesmu, neovisno o kojem dobu se radi.

Pišete pjesme na engleskom jeziku, u njima prevladavaju pamtljive 90’s melodije i glasne gitare, komentari na Youtubeu dolaze sa različitih strana svijeta, koliko ste zadovoljni sa kritikama?

Nadamo se još većem reachu i odazivu! Koliko god je možda ljepše čuti pohvale, kritike su uvijek ipak ono na čemu učimo, pogotovo ako su konstruktivne.

Premda imate potrebu dobrano naelektrizirati svaku novu pjesmu, ipak njegujete i akustične, nježnije verzije, što je vama draže, gdje se više pronalazite?

Pronalazimo se podjednako u svemu što radimo! Uživamo u svakom aspektu svoga rada na ovaj ili onaj način. Akustične svirke su nam često momentalno zanimljivije radi toga što više improviziramo i radimo nove, zanimljive aranžmane. Osjećaj je kao da iznova upoznajemo vlastite pjesme i time se volimo igrati.

Koji bandovi se mogu pronaći na vašim playlistama, što vam je na repeatu trenutno?

Svi trenutno slušamo dosta različite bendove, Nikša dosta vrti Royal Blood i Jamiea Culluma, Igor Jamiroquaia i čuo sam da u autu sluša Faith No More, Ana ne pauzira Jeff Buckleya, a uhvatila se i Kasabiana u zadnje vrijeme dok ja držim na repeatu nove stvari Garbagea i Last Shadow Puppetsa.

S kojim izvođačima biste voljeli surađivati? Koji vas bandovi inspiriraju?

Nemamo nekih posebnih želja glazbeno, eventualno vokalno. Inspiriraju nas bandovi koji rade sve sami jer smo taj put i sami izabrali, a često je put preko trnja.

U subotu (1.04.) posjetit će te po prvi put Club Exit, što od vas publika može očekivati, kakva su vaša očekivanja za Osijek?

Jako smo uzbuđeni oko svirke u Exitu. Očekujemo odličnu publiku. Ipak su to Slavonci, s njima nema na pola. Mi ćemo dati sve od sebe, kao što uvijek to radimo na stageu, a publika može očekivati dobar rokenrol koncert i možda pokoje iznenađenje.

Koji su vam daljnji planovi nakon Slavonije? Tour, novi video spotovi, možda neki unplugged?

Planiramo izbaciti još koji videospot i što više svirati preko sezone. Imali smo u planu snimiti unplugged aranžmane pjesama u nečijem stanu. Planovi postoje da ih se mijenja hahaha 🙂

Band možete pratiti na službenom Facebook pageu i Bandcampu.

Kao što smo naveli, SMC imate priliku čuti ovaj vikend u osiječkom klubu Exit, gdje će im podršku pružiti lokalne snage iz bendova Hysteria i Milost. Više informacija možete dobiti na službenom Facebook eventu.