Najpoznatiji svjetski gitarist, virtuoz i showman Tommy Emmanuel nastupio je u srijedu u kino dvorani Studentskog centra u Zagrebu i priredio dva sata neprekidnog uživanja i divljenja glazbenoj umjetnosti. Kada su me upitali kako mi je bilo na koncertu – odgovarala sam da ste jednostavno morali biti tamo kako biste osjetili tu energiju, želju za sviranjem, pjevanjem i prijenos tih emocija s pozornice na publiku. Ovaj gitaristički virtuoz (kako ga nazivaju i to s razlogom) poznat je po svojoj posebnoj fingerstyle tehnici koja podrazumijeva sviranje sa svih deset prstiju. Iza sebe ima četiri desetljeća bogate glazbene karijere, suradnje s poznatim glazbenicima poput Stevieja Wondera, Erica Claptona, Billa Wymana, Johna Denvera, Cheta Atkinsa, Michaela Boltona, Roberta Flacka te mnogim drugima. Nagrada, nominacija i priznanja za svoj rad ima napretek, a nositelj je titule najvećeg priznanja u gitarističkom svijetu Certified Guitar Player koju mu je dodijelio dugogodišnji poslovni partner i prijatelj Chet Atkins. Tommy Emmanuel poseban je umjetnik koji svira ne samo sa deset prstiju – već cijelom svojom pojavom, tijelom i dušom. Gitaristička legenda i inspirativna osoba koja svojim pozitivnim i nadahnutim životnim porukama i poukama utječe na buduće glazbenike i usmjerava ih na njihovom glazbenom putu.

Prekrasna glazbeno-umjetnička priča započela je nešto prije 21:00 sat i držala nas „speechless“ ili bez riječi sljedeća dva seta od sat vremena. It’s Never Too Late – naziv je njegove ovogodišnje turneje na kojoj je u Zagrebačkom stucu predstavio istoimeni album. Tommyjev dolazak na pozornicu bio je popraćen ogromnim ovacijama publike, a svoje zadovoljstvo i osmijeh s lica nije skidao tijekom cijelog nastupa. Nevjerojatna glazbena poslastica koja je zaokružena u  iznimno kvalitetnu i emotivnu cjelinu.

U prvom setu priredio nam je zvukove bluesa koje je savršeno kombinirao s baladama koje su širile pozitivne i tople vibracije cijelom dvoranom. Onda se samo u jednom trenutku preokrene cijela priča gdje odjednom imaš osjećaj kao da bi se ustao i otišao na stage te zajedno s Tommyjem zaplesao uz brze, energične i ritmične zvukove tog mističnog elektro-akustičnog instrumenta. Zadovoljstvo je bilo obostrano, Tommyja su svakom završenom pjesmom – pratili uzvici u kojima se jasno moglo osjetiti i čuti prije svega zadovoljstvo, euforija te aplauzi koje je dobivao, naravno tijekom cijelog koncerta. Australski virtuoz ima specifičan javni nastup i komunikaciju s publikom. Njegovo vječno nasmijano lice i plesni pokreti kojima je poput latino plesačica povremeno zabacivao kukovima i još uz sve to nadodaje pokrete ramenima naprijed – nazad i istovremeno savršeno svira gitaru i ostavlja bez daha. Brzo ili sporo za Tommyja nije važno jer je njegov svaki trzaj na žicama gitare toliko skladno i jednostavno odrađen da imaš osjećaj kao da on i gitara postaju jedno. Njegova toplina i otvorenost prema publici obilježje je njegovih nastupa, a samo obraćanje publici bilo je zanimljivo i prepuno toplih i metaforičnih poruka. Pravo iznenađenje na stageu nastupilo je dolaskom mladog gosta – gitarista Frana Živkovića iz Opatije, koji ima svega desetak godina, a kojeg je sam Tommy pozvao da zajedno zasviraju. Neispravan gitarski kabl i trema mladog Frana nestali su u trenu, jer je Tommy improvizacijom i opuštenošću po pitanju malih tehničkih problema stvorio ugodnu atmosferu koja je na kraju rezultirala prekrasnim zvukovima i ritmovima te ponovnim dolaskom mladog glazbenika i to pred kraj drugog seta. Fran i Tommy odsvirali su zajedno otprilike tri pjesme u oba seta, gdje je mladi Fran imao priliku i za prekrasnu solažu. U sjećanju mi je ostala prekrasna pjesma House Of The Rising Sun koju su virtuoz i mladi Fran zajedno odsvirali. Prvi set završio mi je brzo, a drugi još brže – toliko nam je bilo dobro i ugodno. Njegove dvije najdraže riječi, kako je i sam rekao na pozornici su „sold out“ – dakle koncert je bio rasprodan, a dvorana dupke puna. Ništa manje nije ni bilo za očekivati.

Drugi set bio je istovremeno i energičan i melodičan i ritmičan. Blood Brother, One day  dvije su emotivne pjesme s njegovog novog albuma koje su izazvale divljenje i po koju suzu u oku, a odmah nakon toga uslijedile su brže i ritmične pjesme, tako da je Tommy takav ritam izmjene bržih i polaganijih melodija zapravo održavao kroz cijeli koncert. Nekoliko pjesama posvetio je ljudima koji mu znače i s kojima je surađivao ili je još uvijek u suradnji. Primjerice, odsvirao je i zaplesao boogie woogie u čast nedavno preminulom kralju rock ‘n’ rolla, Chucku Berryju. Uz to vjerujem da je cijela dvorana jedva dočekala da odsvira pjesmu koju već tradicionalno svira na gotovo svim svojim  koncertima, a to je Somewhere Over The Rainbow, koja u njegovoj izvedbi na youtubeu kanalu ima gotovo 4 milijuna pogleda. It’s Never Too Late pjesmu posvetio je svojoj dvogodišnjoj kćeri te dodao kako nikada nije kasno za sretne završetke i život ispunjen ljubavlju. Odsvirao je i legendarnu pjesmu Johna Lennona i Paula Mccartneya – Michelle.

Vizualno je sve skupa kao i glazbeno bilo savršeno, tri gitare koje su stajale na svojim stalcima na sredini pozornice  i Tommy ispred njih u centru pozornosti te dobro ozvučenje pridonosili su još boljem ugođaju. Manje je više jer na pozornici ništa drugo ne treba osim Tommyja i njegove pozitivne energije. Završni dio koncerta bio je iznimno atraktivan i zanimljiv. „Guitar is not just guitar“ – rekao je ovaj poseban virtuoz, a potom je uslijedio show. Tommy je nekoliko minuta udarao po gitari, žicama i mikrofonu i paralelno s time zabacivao cijelo tijelo u ritmu u kojem udara odnosno svira. Ti zvukovi su bili toliko napeti, održavali su osjećaj uzbuđenja i iščekivanja, kao da ima nekoliko ljudi i instrumenata na pozornici, a Tommy nije stajao nego je samo nastavljao u ritmu za ples i za ples i za ples… Na kraju se cijela dvorana ispunila aplauzom, uzvicima „ we want more“ i dizanjem publike sa sjedala – tako da se Tommy vratio, nabacio jednu šalu o tome kako sada stvarno mora ići i oproštajno odsvirao još jednu baladicu. Na pozornici mu se u trenucima zahvale i naklona pridružio i mladi Fran.

Ovakav koncert prebrzo bi završio i da je trajao pet sati. Tommy Emmanuel je s razlogom umjetnik, virtuoz, showman ili bilo koji drugi nadimak koji mu se dodijeljuje. Ova dva sata bila su užitak za oči i uši, istovremeno glazbeno i vizualno dinamična, poučna i inspirativna u svakom pogledu. Sve što bih još nadodala je da ukoliko imate priliku iskoristite ju, jer po uzoru na Tommya Emmanuela : „It is never too late“.