Možda se pitate što je sad ovo, zašto izvještaj iz Portugala, zašto mi ovo čitamo, a ja kažem – zašto ne? Naime, što se događa? Odlučio sam se na međunarodnu razmjenu studenata u Lisabonu gdje ću odraditi cijeli ljetni semestar, pa zašto ne bi usput posjećivao koncerte i u toj dalekoj zemlji i, pritom, izvještavao na portalu. Spojiti ugodno s korisnim. Glazbeno s lisabonskim. Ionako nikad ne čujete o Portugalu ništa, rijetko kad, pa onda barem da se čuje pokoja o glazbi na tim prostorima. A što se tiče glazbene scene, u gradu se ima što za vidjeti.

Foto: Kristina Mandarić

Trebalo mi je malo više od mjesec dana kako bi obavio svoj prvi novinarski pohod, a prva meta bili su mi svjetski poznati sastav iz New Yorka – Lucky Chops. Ako vam ime ne zvoni u glavi na prvu, riječ je o „onim likovima s onog videa na Youtube-u koji sviraju trube u njujorškoj podzemnoj željeznici“. Da, riječ je o tim likovima i o tome kako su postali viralni i poznati diljem svijeta zahvaljujući jednom južnoameričkom turistu koji ih je jednom prilikom snimio na jednom od njihovih podzemnih mjesta i stavio video na internet. I to je danas dovoljno za slavu. Tek toliko. Samo trunka sreće i unikatnosti. A što se tiče Lucky Chopsa, unikatnosti, kao i ritma, im ne nedostaje. Koncert je bio održan u koncertnom klubu Lisboa ao Vivo, a radi se o klubu koji je smješten uz rijeku Tajo, u jednom od prenamjenjenih hangarskih (skladišnih) prostora. Klub „odokativno“ svojim kapacitetom može primiti 600-700 ljudi, unutra se nalazi šank, bina, postavljeni prostor za merchandise benda i puno dobrih vibracija – bar kad su to Lucky Chopsi bili u pitanju 3. ožujka. Vrijeme početka koncerta bilo je zakazano za 22 h i, za živo čudo, tako je i bilo. S obzirom da mi je trebalo dosta prijeđenih kilometara do navedenog mjesta, na koncert kasnim nekih pola sata i ulazim „in medias res“.

Foto: Kristina Mandarić

Lucky Chopsi su, kako je i sam Josh Holcomb (trombon) u jednom trenutku koncerta rekao publici, na turneji već godinu dana, a lisabonski koncert im je bio pretposljednja postaja prije nego se vrate svojim njujorškim domovima (zadnji na listi je bio grad Porto, odmah idući dan). Ulazeći u prostor kluba, glazba je postajala sve intenzivnija, no prizor koji me zatekao unutra nije me posebno oduševio. Naime, malobrojna publika koja je došla poslušati ovu petorku (nedostajao je šesti član na bariton saxu) ponašala se kao na misi zadušnici ili, najblaže rečeno, u kazalištu. Statičnost, nerasplesanost, ukočenost. No, nije me ta činjenica omela ni najmanje da uživam u nastavku večeri. Ne znam jesu li Portugalci inače takvi ili je to bila jednostavno jedna od onih rijetkih večeri. Možda zbog kiše i sivila koje je prevladavalo većim dijelom dana i noći. Tko će ga znat’…

Foto: Kristina Mandarić

Josh Holcomb, Daro Behroozi (tenor saksofon), Joshua Gawel (truba), Raphael Buyo (suzafon) i Charles Sams (bubanj) zabavljali su publiku oko sat vremena i 45 minuta, letjevši s pjesme na pjesmu, ulazeći i izlazeći iz ritmova u nove ritmove, pretačući pjesmu u pjesmu i tako u krug. Poruke mira i ljubavi prema glazbi i svijetu također nisu nedostajale na repertoaru pa je tako održan i mali govor motivacije od strane Josha Holcomba o tome kako se uvijek treba težiti onome što se voli i pogotovo se obraćao svim ljudima koji sviraju bilo koji instrument. Mogle su se čuti obrade poznatih svjetskih hitova: Helter Skelter od Beatlesa, Eye Of The Tiger Survivora, Stand By Me, ljetni hit Danza Kuduro, stvar Problem od Ariane Grande, ali i autorske stvari poput Best Things, Buyo itd. U određenim trenucima koncerta, neki od članova benda su imali i svoje solo točke, od kojih su najupečatljivije bile one od bunjara Charlesa Samsa i tenor saksofonista Behroozija. Prilazeći samome kraju, bend je izišao na bis, odsvirao nekoliko stvari, zahvalio se publici stotinu puta i otišao s bine, kasnije se družeći s fanovima kod merch štanda.

Foto: Kristina Mandarić

Sastav je izvanredno usviran i dokazuju ono što se mnogima čini nemoguće – kako postati slavan preko noći. Donijevši dašak njujorške podzemne željeznice u Lisabon, može se reći da se isplate pogledati i poslušati jer uzavrele atmosfere na njihovoj pozornici ne nedostaje. Pošto sam razmijenio par rečenica s Holcombom poslije koncerta, spomenuo sam mu i hrvatski gig koji su imali prije mjesec dana u zagrebačkom Boogaloo-u na što je bio vidno oduševljen, rekavši kako dugo nije imao takvu svirku na kojoj su sve karte za koncert bile rasprodane. Da je bila Boogaloo atmosfera na ovom koncertu, vjerojatno bi bilo još bolje, ali ne žalimo se – iovako je bilo uspuhano u svakom smislu.