Problem oko tribute  koncerata bude mi taj što dok  im prisustvujem zamišljam još intenzivnije koliko je moćno  moralo biti slušati bend u orginalnom sastavu prije tri, četiri desetljeća. To nije kritika niti isticanje besmislenosti tribute bendova, dapače, publika uživa u takvim svirkama, pogotovo ako bend vjerno prenese „filozofiju“ i strast orginalnog sastava. Tada možemo bar na trenutak odškrinuti vrata percepcije i vratiti se u jedan od onih mitskih koncerata nekog legendarnog glazbenog benda.

The Doors Alive slove za najbolji tribute to Doors bend na svijetu, pa su pretpostavljam očekivanja od svih prisutnih bila velika. Kako bi što vjernije prenijeli magiju Doorsa, bend koristi jednake instrumente što ih je imao i orginalni sastav (Vox Continental klavijature, Fender Rhodes Bass i Gibson „SG“ gitaru).

Foto: Goran Novosel/Balkanrock.com

Prvih dvadesetak minuta sam nažalost propustio, taman sam ostavljao kaput u garderobi kada je bend krenuo s Break on Through. Popunjenost Tvornice je, očekivano, bila velika kao i šarolikost generacija. Tek nakon što sam se uspio primaknuti  bliže pozornici atmosfera koncerta je doprijela i do mene, pogotovo u trenutku kada bend kreće s People Are Strange, a i publika se počela više opuštati. Psihodelični užitak bio je postignut s legendarnim pjesmama poput Light My Fire i L.A .Women. Zvuk klavijatura mogao bi i satima trajati što se mene tiče, pogotovo u tim The Doors okvirima. Ray Manzarek je uistinu jedna od rock legendi, koji poput Morrisona, daje tu specifičnost i mistiku glazbi Doorsa. Da bend The Doors Alive vjerno izvodi glazbu tih glazbenih titana, mislim da je neupitno. No, upravo se tu krije i zamjerka koja mi nije dala mira tokom koncerta.

Nerijetko mi je sve skupa djelovalo poput neke kazališne predstave gdje imamo četiri frajera koji glume da su Doorsi. To se ponajviše odnosi na vokala Mike Griifiona koji se svojski trudi da bude identičan Jimu Morrisonu. Crne kožne hlače, kuštrava kosa, pokreti tijela, geste rukama, mimika lica…sve neodoljivo podsjeća na Jima. I sada možete reći „ Pa u tome i je stvar, zar ne?“. S jedne strane se mogu složiti, no na kraju me i dalje ne napušta osjećaj da prisustvujem nekom kazališnom performansu u kojem se sve pretvara u određenu glumu čime mi se momentalno minimalizira energija i strast koju prenosi glazba Doorsa.

Međutim, veliki dio publike je neometano uživao u svemu tome i to je posve opravdano. Jedan zagrljeni stariji par koji se cijelo vrijeme nostalgično njihao u ritmu mi je ostao kao lijepa slika cijele večeri. Zatvorili su oči i možemo pretpostaviti da se sjećaju dalekih studentskih dana u zadimljenim sobama dok se na gramofonu  vrti jedna od ploča Doorsa.

Foto: Goran Novosel/Balkanrock.com

Za kraj, bend je očekivano ostavio apokaliptični The End s kojom su još jednom pokazali da vrhunski vladaju instrumentima i međusobnim nadigravanjima, pogotovo između klavijatura i gitare. Iako se tražio, bis nismo dočekali. Bila je to pomalo smiješna situacija. Naime, reflektori su se upalili, pa opet gasili što je bila naznaka mogućeg bisa i to je tako trajalo par minuta i odjednom se čuju znakoviti početni taktovi  Hello, I Love You. Pomalo zbunjeni, publika je ubrzo shvatila da to DJ kreće sa svojom set-listom, no to ih svejedno nije omelo da se prebace u Mali pogon Tvornice i krenu plesati, kao da par minuta ranije nisu slušali najveći live tribute bend Doorsa.

Za mene će i dalje ostati, doduše samo u studijskom izdanju, najzanimljivijim album iz 2014. A Psych Tribute to the Doors, na kojem udružuju snage neki od najznačnijih psihodeličnih bendova danas ( The Black Angels, Dead Meadow, Psychic Ills, Dead Skeletons,…), dok je ono sinoć u Tvornici bila jedna uspješna i vjerno dočarana predstava The Doorsa.