Dvanaestu godinu za redom, glazbeno-edukativna manifestacija Pozitivni koncert održao se Zagrebačkom Domu sportova u kojem ovaj program boravi zadnjih 5 godina. Povodom Svjetskog dana AIDS-a (01.12), HUHIV te Los Angeles Agency organizirali su koncert čija je primarna funkcija edukacija, poticanje na testiranje i odgovorno ponašanje među mladima osobama te osobama s rizičnim ponašanjem.

Sekundarna je funkcija glazbeno-zabavljačkog aspekta, a organizatori su ove godine spremili line up koji odskakao od prethodnih izdanja. U suprotnosti dosadašnjim programima na kojima su nastupali, između ostalih, Dubioza kolektiv, TBF, Laibach, Urbana&4, Let3, Stereo MC, Pips Chips &Videoclips, Lollobrigid, Kinoklub, Stranglers, Brkovi i drugi, ovaj Pozitivni je bio u zavijen u nostalgičan zvuk Darka Rundeka i Cargo Tria, Bajage & Instruktora, Josipe Lisac i dodatno umotan glasom mlade hrvatske kantautorice Luce.

Luce

Prva je, točno u 20h kako je bilo i najavljeno, izašla upravo Luce u pratnji čelista, gitarista, basista, klavijaturista i bubnjara. O Luciji Ćustić nisam znao ništa prije ovog koncerta, nisam ni htio ranije preslušavati već sam joj pustio da mi se predstavi ovako relativno licem u lice. I drago mi je da je bilo tako, Luce ima glas koji sveobuhvatno prožme cijelu Veliku dvoranu Doma sportova koja u tim ranim satima još nije bila puna do vrha. Nisam siguran da su zvučnici na samom početku koncerta bili spremni obujmiti dubinu Lucinog glasa, no publika svakako jest. Iz njenog elegantnog popa najviše je odskočila izvedba pjesme Možda mi u kojoj su se tekst, vokal i prateći bend poklopili u val koji je u nerijetkima proizveo trnce. Ukratko, Luce ima sve i nadajmo se da će domaća scena uz nju imati jednu blistavu i originalnu kantautorsku zvijezdu.

Darko Rundek i Cargo Trio

Zatim su slijedili Darko Rundek i Cargo Trio koje već godinama čekam da poslušam uživo. Nažalost, ovo je bilo krivo vrijeme i mjesto za početak našeg poznanstva. Kao prvo, nešto nije bilo u redu s ozvučenjem, Rundek se na momente doimao kao ulični svirač koji pokušava akustičnom gitarom zaprašiti više tisuća ljudi u velikoj dvorani. Nije bilo samo do tehnike, neprekidni se žamor širio iz stražnjeg djela dvorane za vrijeme Rundekovog nastupa. Većina je ljudi stigla taman pred njegov nastup pa su eto odlučili da je to pravo vrijeme za nonšalantno čavrljanje. U toj se atmosferi izgubila i izvedba Ruke, a zatim i Haustorove Uzalud pitaš, dvije jake pjesme za koje bi se očekivalo da će rezonirati duboko u svima prisutnima. A ako te pjesme nisu uspjele, možete misliti kako je prošla izvedba nježne uspavanke Sanjala si da si sretna ili kasnije pjesme Znak. Dvorana se rasplesala tek na posljednjoj izvedbi koja je naravno bila Apokalipsa.

Naravno, u svemu tome se nije snašao ni Rundek, svako je malo naštimavao gitaru ili prepričavao anegdote čime su se stanke između pjesama još produljivale i nije bilo mogućnosti da se stvori neka kemija između Carga Trija i publike. Isabele i Dutso Vranić su bili na razini, a Dutso me oduševio s multi-instrumentalnošću, evo prebrojao sam sve (nadam se) što je koristio: klavijature, činele, bas bubanj, cahone, harmonika, Mac laptop i naravno, istovremeno je tijekom jedne pjesme kombinirao sve navedeno s pozadinskim vokalom. Svjetla točka nastupa svakako!

Josipa Lisac

Uslijedila je Josipa Lisac kojoj se nema što prigovoriti već joj zahvaliti na još jednoj pošteno odrađenoj gaži. Josipa je pripremila prigodan setlist za ovakav program, već ja na samom početku raširila svoje srce s O jednoj mladosti da bi zatim nakon nostalgije pravodobno pokrenula stvari s 1000 razloga. Publika je napokon bila ušutkana i sad su dvoranom jurile djevojke hrleći u prve redove kako bi bile što je moguće bliže Josipi. Ona pak uspijeva održati atmosferu govorom između pjesama, hvali nas sve kako smo i divni i iako je njen nastup već dotad bio znatno jači od Rundekovog, tražila je da ju se još mrvicu pojača.

Ta mrvica je bila dovoljna za opijajuću izvedbu Gdje Dunav ljubi nebo, da bi zatim maherica opet pokrenula plesne korake s Ležaj od suza i zajedno sa svojim izvrsnim pratećim bendom završila, kako je sama rekla, u nekakvom jazz fusionu sa Sve je samo hir i Danas sam luda.

Bajaga & Instruktori

Naposljetku, na pozornicu se popeo Bajaga i njegovi Instruktori i pozdravili nas s Dobro jutro. Već se nakon prvih par stvari vidjelo da su željni nastupa, a pogotovo pred zagrebačkom publikom koje su se zaželjeli, a bome se i publika zaželjela njih. Bila je ispravna odluka ostaviti Bajagu za kraj jer je publika do tih kasnih sati bila spremna razbacati se do kraja, a beogradski pjevač i njegova pratnja iz pjesme u pjesmu su bili sve življi i motiviraniji da nastave. Tako je na Verujem, ne verujem cijela dvorana ušla u konstantni groove s bendom što se prelilo u masovno grljenje tijekom Lepa Janja ribareva kći i Kad hodaš.

Bajaga & Instruktori su najdulje bili na stageu ali su bili toliko inspirirani da su se nakon Plavog safira, Ti se ljubiš na tako dobar način, Moji drugovi i Tišine vratili na kratki bis i poručili All you need is love. Iako je cijeli bend bio itekako živ, istaknuo se prateći vokal i gitarist Žika Milenković koji je dao zadnje atome snage tijekom svake pjesme.

Cijeli koncert nije prošao u najboljoj atmosferi, ipak je došlo do sadržajne promjene sa starijim izvođačima (izuzev Luce), pa je takva bila i publika, što mladih što starih. Pohvalan je pokušaj spoja starijeg i mlađeg, ali kemija i glazba je u publici tek proradila za nastupa Josipe Lisac i bila spašena rockerskom energijom Bajage & Instruktora. Iako je primarna funkcija Pozitivnog koncerta osvješćivanje mladih o problemima s HIV-om i poziv na odgovornost, šteta je da glavni program, dakle glazba, nekako izgubi svoju dušu u Velikoj dvorani Doma sportova što djelom pada i na publiku koja je došla da bi se podružila, a ne obraćala pozornost na ono što dolazi s pozornice. Možda će ovakav spoj proraditi kako zaslužuje tek dogodine.