Svemir je zagrebački rock bend koji predvodi kantautorica Zvonka Obajdin, s kojom smo popričali ususret promociji njihova najnovijeg albuma u zagrebačkom KSET-u.

Ove godine izdali ste album Male laži koji je žanrovski poprilično teško opisati. Ima tu doze popa, rocka, bluesa pa i folka, no kako biste se vi sami etiketirali da morate odabrati jednu riječ koja opisuje vašu glazbu?

Ljubičasti rock! Jer je pola „u crvenom“ – to je ono kad sam ljuta, frustrirana, vrlo bijesna ili možda vrlo sretna, ali u svakom slučaju naelektrizirana i energična, a pola je „u plavom“ – to je ono kad me uhvati blues. Pa onda crvena i plava daju – ljubičastu.

Na albumu se našla i obrada pjesme Catch benda The Cure, jesu li vam oni nekakav uzor i možete li nabrojati još neke umjetnike koji utječu na vaš rad? 

The Cure zapravo nisu među mojim uzorima, nisu jedan od onih bendova koje sam ispreslušala uzduž i poprijeko. Obradili smo Catch zato jer izuzetno volim baš tu njihovu specifičnu pjesmu i jako sam ju željela svirati, ali ne bih rekla da su Cureovci utjecali posebno jako na Svemir.
Dugačak je niz bendova i autora koji su utjecali na mene, a još duži onih koji su utjecali na cijeli bend preko ostalih članova. Evo nekih koji su najviše utjecali na mene osobno: Joni Mitchell, Neil Young, Elliott Smith, Jeff Tweedy, Lou Reed, John Darnielle, Calexico… i naravno, neizostavni The Beatles.

Tekstove pjesama uglavnom piše Zvonka, no sudjeluju li nekako i ostali članovi benda u tom kreativnom procesu? Nižu li ideje, bacaju dosjetke, prepričavaju iskustva koja su kasnije pretvorena u stihove ili slično? 

Do sada smo imali samo jedan slučaj da je netko drugi iz benda napisao tekst za našu stvar, točnije Matko (koji je inače uglavnom za bubnjevima, a ponekad i za basom) je napisao tekst za pjesmu „Vrijeme“, za koju smo glazbu napisali svi zajedno. Pisanje tekstova pjesama je ipak intiman proces koji nekako i meni, a očito i Matku, a možda ubuduće i drugima iz benda, najbolje ide nasamo. Bend više sudjeluje u kreativnom procesu vezanom za glazbeni, a ne tekstualni dio, jer ja na probu uglavnom donesem akustičnu stvar za koju imam neki osnovni ritam, harmoniju i melodiju, ali bend onda od te skice sagradi ostatak konstrukcije.

Za vizualni identitet prva dva albuma bila je zadužena Ivana Kranželić sa svojim bogatim ilustracijama, dok Male laži krasi skromnija slika zalaska. Vuče li taj prekinuti niz nešto dublje sa sobom? Je li Svemir „odrastao“?

Zapravo, glavni razlog zašto nam Ivana nije radila likovnu opremu i za ovaj album je taj što u periodu kada je to trebalo napraviti, naprosto nije mogla radi drugih obaveza. Niz koji je prekinut tako možda u budućnosti bude opet uspostavljen jer sam ja i dalje u kontaktu s Ivanom i smatram je na neki način trajno povezanom s bendom. Što se tiče skromnije slike zalaska, možda ne bi bilo loše da ju pogledate još jednom i razmislite je li to uopće zalazak i kakav. (smijeh)

Uskoro imate promociju albuma u zagrebačkom KSET-u, što očekujete od svirke i publike?

Jako se radujemo toj svirci. Od publike ne očekujemo ništa osim da dođe i da nam priliku, na nama je sve ostalo – od sebe očekujemo da odsviramo najbolje što možemo i da pružimo publici koncert za pamćenje. Osim toga, kad smo već pričali o Ivani i njenim likovnim radovima, i njih ćemo uključiti u promociju kao jedan dio našeg vizualnog identiteta, tako da je zapravo niz iz prošlog pitanja – ipak neprekinut!

Ima li neki poseban nastup koji ste dosad odradili, a da bi ga iz nekog razloga mogli izdvojiti? Prepričajte nam neku zanimljivu anegdotu, ako ih je bilo.

Bilo je dosta dragih nastupa, no primjećujem da osobito pamtim one u malim, intimnim prostorima gdje ostvarujemo najdirektniji kontakt s publikom, a bogme i jedni s drugima (npr., ja zabijem gitaru Sanu u rebra jer smo toliko zgurani na bini), poput svirke u zagrebačkoj Booksi, splitskom Basketu ili koprivničkom Pixelu. Poseban je bio i akustični nastup u MSU na otvaranju druge sezone MIMO programa, radi fenomenalne akustike i atmosfere u tom netipičnom koncertnom prostoru. Od anegdota pada mi napamet nedavni koncert u već spomenutom Pixelu u Koprivnici, gdje nam se dogodilo da su bubnjevi koje smo trebali koristiti ostali zaključani u prostoriji, a osoba koja je imala ključ nehotice ga je odnijela sa sobom u, ako se dobro sjećam, Karlovac. Pa smo se onda, u trenutku kada se likovna izložba čije je otvaranje trebalo prethoditi našem koncertu već otvarala, mahnito vozili Koprivnicom s organizatoricama koje su tukle po svojim telefonima neviđenom upornošću… Dok nismo, doslovce u zadnjih deset minuta, nabavili i posljednji element bubnja potreban za svirku, složili sve na brzaka, preskočili tonsku probu i odradili na kraju jedan od bolji koncerata u zadnje vrijeme. Događa se. (smijeh)

Kada bi to mogli birati, u kakvom svemiru bi živjeli članovi grupe Svemir?

Nekom u kojem bismo mogli normalno živjeti od svog glazbenog rada. No, pošto to nije moguće, zadovoljit ćemo se i ovim svemirom u kojem barem možemo, uz druge poslove, imati i funkcionalan bend.