Lijepo je vidjeti kako neke manifestacije ne umiru. Kako nije sve propalo. Kako nije sve crno kako se čini. Kako ima još ekipe koja se radi i trudi i kako nije Brucošijada jedini takav primjer i kako ova država ima stvari koje valjaju, samo ako ih vi želite uočiti i imate volje podržati. A Brucošijada FER-a u subotu je dokazala i obranila naslov hrvatskog prvaka među brucošijadama u teškoj kategoriji. A u smislu znoja, skakanja, vrućine i povelike količine alkoholnih pića – bome je bilo teško!

Cijela priča započinje svake godine, barem sam tako načuo iz lokalnih pripovijetki, na Martinovki, a radi se o lokalnom parkiću gdje se okupi na tisuće ljudi u ekipnim formacijama kako bi uz čašicu razgovora i nečeg tečnijeg ubili vrijeme prije samog početka koncerata. S obzirom da autor koji stoji iza ovog teksta je iz Osijeka, navedeni prizor zadao mi je sol na ranu kada sam u subotu navečer prisustvovao druženjima u toj idiličnoj oazi zajedništva. Naime, u Osijeku već nekoliko godina postoji taj jedan određeni zakončić koji brani konzumaciju alkoholnih pića na javnom mjestu i samim time uništava, tj. uništio je, dobra stara druženja po parkovima i klupama uz pokoju pjesmu s mobitela i lude provode do ranih jutarnjih sati. Jako dugo to nisam osjetio, vidio niti čuo i dolaskom na Martinovku sva sjećanja su se vratila s dobrom dozom miješanih emocija i nostalgije.

Ulazim u prostor FER-a „in medias res“, na početak nastupa Kandžije i njegovih Golih žena i na samom ulazu nisam oduševljen politikom manifestacije i organizatora koji provode priču velikih festivala poput EXIT-a u Novom Sadu, a radi se o tome da kada jednom uđete s ulaznicom ili akreditacijom, ne možete više uopće napuštati prostor Brucošijade jer u protivnom više se nećete moći vratiti unutra. Ali, što je, tu je. Izdržali smo svi mi cijelu noć i valjda nikome previše nije teško pala ograničenost kretanja. Kandžija i Toxara jedan su od najjačih, pa ako ne i najjači, reperski frontmenski duo u Lijepoj našoj (ajmo to tako nazvat) i svojim uskakanjima i stalnim nadopunjavanjima, dobrim i originalnim humorom i izričito kvalitetnim pratećim sastavom konkuriraju opako, ne samo na hrvatskoj sceni, već i šire. Kroz set starijih stvari poput Jelena, Bic te novijih i aktualnijih Donji Miholjac, Đuro, Nema labavo i općenito aktualnim istoimenim posljednjim studijskim izdanjem, kroz malo manje od sat i pol vremena nastupa očarali su sve prisutne i bacili ih u delirij. Kandžija je dokazao i dokazuje kako ga znaju posvuda, a zagrebačka publika prihvaća to na odličan način. Ono što sam u početku mislio da je gužva na Kandžiji, nisam mogao ni zamisliti koliko će to kasnije izgledati kao sitnica od posjetitelja – i to kada se na binu popnu Pipsi.

U pauzama se možete osvježiti na šankovima koji stoje posvuda, popričati s bistama hrvatskih znanstvenih velikana (ovisno koliko ste popili), posjetiti zahod i njegov veličanstveni red ljudi koji čekaju, zapaliti cigaretu u označenom prostoru za to (slatko malo dvorište okruženo staklom), pročaskati s vama poznatim ili svima nepoznatim ljudima te najbitnije – malo disati. Problem s temperaturom je sveprisutan na prostoru FER-a (koncerti se odvijaju na hodnicima fakulteta gdje je u svakom trenutku noći nekoliko tisuća ljudi tako da je to sasvim normalno, nema te klime koja bi to mogla ohladiti) pa je stoga mokrih majica bilo na bacanje, ljepljivoga poda nikad dosta i prolivenog piva skoro kao u želucima. Cijena piva od 15 kn sasvim je prihvatljiva, s obzirom da se radi o Medvedgradskoj pivovari pa ste mogli uživati u okusima Gričke, Zlatnog mede i sličnih delikatesa za pristojnu cijenu.

Kucnula je ponoć i rulja („samo kenjaju i stenju“, rekao bi čovjek koji će uskoro stati na pozornicu) je sve jača i jača i probijanje u prve redove postaje nemoguće tako da sam samo spustio sidro i ne mrdao tijekom čitavih sat i pol. Već sam nekoliko puta u životu čuo kako je pogledati Rippera i ekipu na domaćem zagrebačkom terenu prava poslastica za uši i u to sam se tu noć uvjerio iz prve ruke. Od početka do kraja nastupa publika je u stih točno pjevala svaku riječ skupa s Pipsima, a u ponekim trenucima se valjda i sami Ivaniš osjećao suvišnim na pozornici. Njegovo je bilo samo da krene, onako u matemišokovačevskom stilu. Svi bendovi išli su na sigurnu kartu pa su se setliste sačinjavale od manje više probranih hitova s kojima se ne može pogriješiti, ali s obzirom da se radi o jednodnevnom glazbenom festivalu, to je sasvim normalno i očekivano. Stoga su Pipsi odsvirali pjesme poput Poštar lakog sna, Narko, Zdenka i vanzemaljci, Ljeto ’85, a pred kraj i baladu Bog u kojoj se sva ta energija nakupila i izašla van kroz publiku kao da smo svi jedno.

Mali problem je bio taj da ako želite pogledati sva tri headlinerska imena (a to su Kandžija, Pipsi i Let 3) onda ćete propustit skoro čitavi ostali program Brucošijade. Tako su u isto vrijeme na drugom stageu, udaljenom nekoliko metara i nekoliko hodnika dalje, nastupali Sassja, Kurve, Otrovna Kristina, Rochelle Rochelle, a tek sam nakon Leta 3 stigao kratko na Plastic Knives. „Svima svega“ dobra je fora za privuć sve žive ljude na vaš event, ali postane to nemoguća misija unutra kada odaberete headlinere za slušati i pojedu vam gotovo čitavi ostatak satnice drugog i trećeg stagea.

Ovim putem svakako pohvaljujem organizaciju koja je u obliku 200 volontera pripremala događaj mjesece unaprijed, a svaki od njih u svakom trenutku su bili oko vas, pazeći na staklima u prolazu, s pokojom korisnom informacijom za udijeliti. Ostali su do ranih prijepodnevnih sati raspremati čitavi događaj. To je taj osjećaj zajedništva u kojem ti ne treba novac da te pokrene kako bi napravio i održavao manifestaciju koju voliš.

Nakon pauze od petnaestak minuta penju se „riječke pičke“, kako su konstantno bili oslovljavani zborno od strane publike tijekom njihovih sat i pol nastupa. Klasični Letovski nastup, odjeća još uvijek u stilu Angela Merkel sere faze benda, probrani hitovi s albuma Bombardiranje Srbije i Čačka, neizvođenje Sam u vodi itd. Mogle su se čuti stvari poput Izgubljeni, Ero s onoga svijeta, Dijete u vremenu, Izađi mala, Vjeran Pas, Drama, Profesor Jakov, Mamne Baneta, malo novih stvari poput Prdni majko, ali i lokalpatriotskog štiha uz Riječke pičke. Nisu im dali da odu, stalno su izvikivali “riječke pičke“, Letovci se vraćali na bis, a prostor stagea bio je krcat da više igla nije stala na FER. Bilo je i konfeta i perja na Izgubljenima i zbornog uzvikivanja 1, 2, 3, 4 i nažalost, jednom je morao doći kraj tome nastupu i Letovci su nam izrazili ljubav i napustili pozornicu. Počinjao je High5 za nekoliko minuta, ali na zraku je bilo ljepše.

Apsolutno je prekrasno vidjeti toliko mladih ljudi, studenata, nestudenata i svih ostalih koji se osjećaju ili ne osjećaju tako na jednom mjestu. Brucošijada ima svoju čar, ima svoj štih kojeg održava već 35 godina, ima ljude koji će dolaziti i opravdano ima status najbolje brucošijade u Hrvatskoj. Ludilo. Cirkus. Vjerojatno se vidimo i nagodinu. Svojom ludošću ste pridobili moju normalnost. Ili obrnuto. Brucošijado, sjedi, pet!

Foto: Fotosekcija KSET-a / Katarina Osmakčić, Josipa Vragolov, Antonia Drezga, Andrea Radmanić