Jednom mi je prijatelj objašnjavao zbog čega voli čitati Marcel Prousta. Iako mu je čitanje znalo zadati glavobolju, svakih pet do deset stranica naišao bi na rečenicu/misao koja bi ga potpuno osvojila i na koncu natjerala ga da nastavi s čitanjem. Slušanje američkog noise eksperimentalnog benda Swans može se na sličan način opisati.

Večer u Tvornici započela je atmosferičnom izvedbom švedske kantautorice Anne von Hauswolff, da bi nakon nje u Malom pogonu nešto žešću svirku priredio osječki  rock bend Dalstroy. Oba izvođača pošteno su zagrijali publiku, no ništa vas ne može pripremiti na gotovo trosatnu, na momente  bolnu buku Swansa.

Photo: Tena Abičić

Već uvodnom pjesmom The Knot bend razbija sve konvencionalne granice s obzirom da se trajanje pjesme produljilo na sat vremena. Prvih 15 minuta Gira je okrenut leđima publici te u pratnji sintisajzera-bubnjeva-basa-lap steel gitare i dodatna gitara Norman Westberga glazba se transformira iz ambijentalnih eksperimenata u zaglušujuću i nerijetko nasilnu buku.

Oko 500 ljudi koji su tu večer posjetili Tvornicu, čije godine variraju od kasnih dvadesetih pa do pedeset plus, uglavnom su hipnotizirano promatrali Micheal Giru trudeći se razumjeti njegovo mantričko pjevanje. Bilo je tu i pomalo napornih, za uho teško slušljivih glazbenih dionica, pa su bila i česta prešetavanja do Malog pogona kako bi se povratio sluh, a i usput bi se obavilo regeneriranje pluća cigaretom.

Subjektivni doživljaj autora ovog teksta varirao je od repetativne i nimalo melodične glazbe zbog koje sam na trenutke pomišljao kako bi bilo najbolje pobjeći s koncerta i ne vraćati se, no onda vas uvijek zarobe neki moćni i žestoki dijelovi koji vam ne daju da budete samo pasivni promatrač/slušatelj već vam samo dođe pomisao „jebeš sve“ i razbacate se koliko vam to prostor oko vas dozvoljava.

Photo: Tena Abičić

Konačna katarza došla je u zadnjoj trećini koncerta s izvedbom pjesme The Glowing man, što je osjetila i publika te je cijela Tvornica eruptirala u, doduše umjereni, kaos. Bend tada nakon nešto manje od tri sata svirke pušta svoje instrumente i zahvaljuje se klanjanjem publici koja gotovo pet minuta neprekidnim pljeskanjem ispraća američke no-wave veterane.

Iako je bilo trenutaka kada sam bio lagano iznerviran njihovom svirkom, kada je došao kraj koncerta sve što sam htio je bilo još, još i još. No gotovo tri sata neprekidnog sviranja ne više mladih legendi i više je nego dovoljno, i u tome smislu Swansima se nema što zamjeriti. Čak i ako vam budu na momente i nepodnošljivi, sami ste odabrali ući u jedinstveni svijet Swansa i oni će vas bez pardona rasturiti. Neki kažu da oni mogu još  glasnije i bučnije od izvedbe u Tvornici, no hvala lijepa, sluh mi se postepeno vraćao gotovo cijeli sljedeći dan.