Sve do ove godine, nisam imao prilike čuti za omanji festival u Zagorju, u Humu na Sutli pod nazivom Hoomstock. Još me više iznenadio podatak da festival uspješno djeluje 11. godinu zaredom te da se ove godine po prvi puta održavao kroz dva dana, 19. i 20. kolovoza.

Festival baziran na humanitarnoj noti, Hoomstock je projekt Humske udruge mladih, koja dugi niz godina održava ne samo glazbeni element festivala, već i brojne radionice, suradnje s filmskim udrugama, muzejima i slično te nastoji upoznavati lokalnu i širu publiku s kvalitetnim rock i alternativnim izvođačima, a organizirao se i prijevoz iz Zagreba i Varaždina. Osim bogatog sadržaja kroz dva dana, Hoomstock sve više i više izražava turistički potencijal mjesta, budući da smo se kolega s portala i ja zaputili iz Osijeka kako bi svjedočili, barem na jednu večer, zagorskoj interesantnoj festivalskoj priči.

Kako je već navedeno, po prvi puta se Hoomstock podijelio na dva dana, pa su tako posjetitelji jučer imali prilike slušati grupu Goran Bare & Majke, M.O.R.T., Gatuzo, grupu Mnogi Drugi, Social Blue i Dino Miklaužić, a druga večer miče se iz rock fokusa i na druge žanrove, gdje sviraju TBF, Kandžija i Gole žene, Kawasaki 3P, Breakdown! i Tight Grips.

Izmjenama vlakova, taksija i buseva nekako smo stigli do Huma na Sutli, mjesto koje se nalazi na samoj granici sa Slovenijom, a festival se održavao na igralištu osnovne škole Viktora Kovačića. Iznenadila me poveća prisutnost roditelja i djece, osnovnoškolaca i srednjoškolaca, a prateći izjave nekih od posjetitelja, to je potpuno uobičajen prizor, budući da i sama parola festivala glasi: Mladi mijenjaju svijet. Bio je zamjetan i broj starijih osoba, što festivalu daje univerzalno obilježje. Dok su se još ljudi polagano okupljali na lokaciji okruženoj prirodom i u kampu koji je ove godine prvi put uveden, jedno pozitivno iznenađenje i odmak od standardnih festivalskih izvođača krenuo je s nastupom, a bio je to Dino Miklaužić.

Dino je 10-godišnji pobjednik ovogodišnjih Zvijezdica, Humčanin koji je bez problema i s velikim žarom i vještinom nastupao pred svojom publikom. Nakon malog velikog potencijala, grupa Social Blue došla je na pozornicu. Social Blue je slovenska grupa iz blizine Huma, točnije iz mjesta Bistrica ob Sotli, koja svira pretežno rock, miješajući obrade poznatih rock pjesama tipa Born To Be Wild i svoje autorske stvari. S obzirom da sam još uvijek proučavao okolinu festivala i njegovu ponudu, nisam od početka slušao i gledao Slovence, nakon kojih su u 21 sat nastupali Zagrepčani iz grupe Mnogi Drugi.

Zanimljiv sastav predvođen frontmenom Martinom Mandirom prošao je kroz svoj repertoar pjesmama kao što su Slonovi, Plavi bar, Voda i Duboka, gdje se spominju socijalne poruke isprepletene životnim temama i problematikama individualca. Odlična svirka i Martinov bariton podsjetili su na grupu Ničim izazvan, kao i stilom kojeg njeguju s trubom i trombonom te višeglasjem. Grupa Gatuzo slijedila je nakon veoma kvalitetne izvedbe Zagrepčana.

Gatuzovci su već dobro poznati izvođači na alternativnoj rock sceni, izveli su nam svoj repertoar poznatih i manje poznatih pjesama, pa su prisutni tako mogli nazočiti već pomalo tradicionalnoj žestini i energiji bivšeg gitariste Majki, Damira Trkulja-Šilje i bubnjara Gorana Martinjaka, koji su, zanimljivo, nastupali istu večer. Pjesma pomirdbe s Baretom Povrijedili smo jedno drugo, pamtljive Gdje idemo i Oni govore, Budi glasniji, Šutnja, Kad mozak eksplodira i druge rasplesali su sada već solidno okupljeno mnoštvo, a Gatuzu se pridružio na trubi i Stipe Mađor-Božinović i basist Jakov Kolega. Gatuzo je s klasično nabijenom i uigranom svirkom najavio headlinere večeri, legendarnog Bareta i njegove Majke.

Nešto mirniji i pacifističniji Goran Bare nastupao je pred punim igralištem, a publika je odlično reagirala na veliku Baretovu pjesmaricu punu hitova i uspješnica, a da sada ne nabrajamo jer bismo mogli navesti puno toga, publika je dakako najviše skakala na A ti još plačeš, Ja sam budućnost, odličnoj izvedbi Budi ponosan (koja je svirala taman na otkucaj ponoći i početak mog rođendana), Teške boje itd. Bare ne može razočarati, to sam potvrdio po ne znam koji put i uvijek ga je jednako zadovoljstvo vidjeti poletnog, energičnog i posebnog. Na bisu su izveli sporiju verziju najpoznatije Put ka sreći, nakon kojeg se Bare zahvalio Humčanima na odličom prijemu i pjevanju. Posljednji na repertoaru večeras bili su Sinjani iz sve poznatije grupe M.O.R.T.

Prvi put gledam M.O.R.T., nakon što sam ih dvaput uspio propustiti u Osijeku, u Humu na Sutli. Velika mi je želja bila popratiti novi glazbeni fenomen, za kojega mnogi kažu kako je vratio nadu u istinski rock i spašavanje scene. Sa svoja tri albuma, Vrhunsko dno, Odjel za žešće i Tužna kocka, M.O.R.T. predstavljaju fuziju kvaliteta koju svaki bend treba posjedovati, od energičnosti na sceni, do miksanja humorističnih, socio-kritičkih i žanrovski različitih pjesama. Odlični aranžmani i autentična svirka (koja ponekad s namjerom podsjeća na neka glazbena imena) mogli su se čuti i sinoć na Hoomstocku, koji je Sinjanima ujedno i prvi nastup u Zagorju. Svoj poseban stil pokazali su izvedbama pjesama Nikotinska kriza, Samo se ti smiji, Nina, Pas itd., a posebno su na mene utjecale pjesme Na cesti, Tango na bisu, kao i Meni se skače, kada je cijela publika divljala, iako u manjem broju nego na Majkama. Nažalost, izostala je pjesma Plamen što kriješ, no iskupili su se uistinu impresivnim nastupom i energijom koji su, barem na mene, prenijeli u više navrata. Oko tri sata ujutro, stao je prvi dan Hoomstocka, gdje su posjetitelji ošli na buseve i aute, a kamperi u kamp.

Ako se išta može reći kao zaključak svega, to je da ni u kojem trenutku nisam požalio uputiti se na šestosatni put i družiti se s pristupačnim posjetiteljima i organizatorima. Drugi dan već je krenuo, nažalost, neću ga uspjeti popratiti jer se prebacujem na Špancirfest, a Hoomstocku ću se, temeljem proživljenog, definitivno vratiti.

Fotografirao: Slaven Janžek