Dan nakon nastupa na budimpeštanskom Sziget Festivalu za Noel Gallagher’s High Flying Birds slijedio je koncert u klupskom ozračju zagrebačke Tvornice Kulture. Prvotno je Noel trebao izaći na pozornicu Šalate, no zbog manjaka interesa pala je odluka da se koncert održi u klupskoj atmosferi.

Proširenje pozornice, kako bi svi članovi benda stali gore, i dodatno smanjen kapacitet zbog ogromne produkcije dodatno su srezali kapacitet kluba. No, nema veze, ulaznice su u konačnici rasprodane prije dana koncerta, a svi oni koji su uistinu htjeli uživo čuti prgavog kreativca iz Oasisa zauzeli su svoja mjesta u Velikom pogonu Tvornice i cupkajući uz glazbu koju je puštao DJ Phil Smith, službeni tour DJ Oasisa za vrijeme cijele njihove karijere, čekali da gazda stupi na stage.

Svjetla su se pogasila, a publika je zdušno pjevala D’You Know What I Mean? koju je DJ Smith ostavio da odzvanja iz razglasa prije izlaska samog Gallaghera. U traper jakni i hlačama Noel po prvi put izlazi pred hrvatsku publiku i kreće s Everybody’s On The Run, prvom pjesmom s debitantskog albuma ovoga sastava. Već je na početku po odzvanjanju glasova jasno da je prisutna publika dobro upoznata s Noelovim pjesmama i kako se nisu ovdje našli slučajno, a kamoli da su ovdje jer je cool biti na koncertu onoga iz Oejzisa.

Na trećoj stvari, In The Heat Of The Moment, u pozadini dugačke pozornice otkriva se prateći limeno puhački ansambl High Flying Birdsa, saksofon, truba i trombon, jer ipak svaki rocker koji se bliži 50-oj mora „dozreliti“ i zločesti punkerski zvuk dodatno primirivati dugačkim puhačkim izdasima.

Nakon Rivermana s prošlogodišnjeg albuma, slijedi Fade Away, pa transcendentalna izvedba The Death Of You And Me u kojoj do izražaja dolazi Noelova kompozitorska snaga koja ga je uvijek izdvajala u odnosu na brata Liama. Bend nastavlja s još jednom s albuma prvijenca You Know We Can’t Go Back, da bi zatim otišao nazad u 90-e uz Champagne Supernova i pitao nas Where were you while we were getting high? Uz zborno pjevanje cijele publike doista se nisam mogao sjetiti gdje sam bio ja tih godina kad je Oasis bio na vrhu svijeta, valjda tek učio prve riječi. Ali, tijekom izvedbe ovog klasika cijeli se Veliki pogon izgubio u vremenskom međuprostoru, više nitko nije bio trijezan, pred nama je zaista bio taj karizmatični frontmen benda koji je ugravirao svoje otiske u zlatni vinyl glazbene povijesti i nije bilo vremena diviti se veličanstvenosti trenutka, trebalo je samo zapjevati iz sveg grla.

A on je pak pred sobom imao raspjevanu hordu kojoj nije ostao dužan, već je bilo previše znoja u njegovoj traper jakni, ali Noel je nastavio s predajom vlastitog tijela i duše publici tijekom Half The World Away, što je u konačnici nagrađeno majicom koja je poletjela na binu. Čini se da ga je to malo iznenadilo, možda se na koncertima gdje je publika daleko od njega ovo ne događa, pa eto još malo podsjetnika Noelu na dobre stare gaže u klubskim prostorima.

Gallagher, koji navodno nije najpričljiviji na nastupima, do ovog je djela koncerta prešao s jednostavnih zahvala i krenuo ispitivati publiku kako im se sviđa nastup, što bi htjeli da odsvira sljedeće i posvećivati pjesme najvjernijima u prvim redovima. Tako je nakon Listen Up jednoj mladoj dami odsvirao beskompromisnu baladu If I Had A Gun, da bi zatim opet skočio 20 godina unazad s Digsy’s Dinner na koju je rulja poludjela, a manji dio krenuo s poganjem. Često je tako High Flying Birds skakao kroz desetljeća i u raznolike izvedbe, a mora se pohvaliti i frajer koji je nakon svake (!) pjesme morao Noelu dodavati drugu gitaru – sve se radilo kako bi se odsviralo prava stvar u pravom momentu.

Na narudžbu publike uslijedila je zavodljiva verzija The Masterplana dodatno podignuta u nebeske visine puhačkim ansamblom. Pjesma je opet otvorila onu bezvremensku dimenziju, svi u dvorani, uključujući bend, znali su da se zabava bliži kraju i da se treba iznojiti do kraja. A što reći kada je krenula Wonderwall? Žešći sing-along na verziju kako ju odradi Noel, nešto sporije i nježnije u odnosu na brata Liama.

Zatim smo zajednički proslavili život i pogotovo sinoćnju večer uz AKA…What A Life, da bi majstorski odrađenu večer bend zatvorio s Don’t Look Back In Anger.

Tako je završen prvi Noelov date s hrvatskom publikom, nastup na kojem je on kao pravi gentleman inzistirao tijekom slaganja turneje. Nema se ništa za prigovoriti, osobno mi je žao što Talk Tonight nije izvedena akustično, odnosno samo s Gallagherom za akustarom, naravno da je na turneji s bendom i da sviraju zajedno, no ta pjesma gubi na intimnosti kada je u nju umiješano više instrumenata. Sljedeći put ću se ugurati u prve redove i zatražiti Noela da ju odsvira solo jer gazda britanskog rock’n rolla svakako zna osjetiti vibru koja mu dolazi iz srčane horde i napraviti koncert koji će svatko od prisutnih upisati u svoju muzičku dušu.