Prošlo je više od 6 godina kako sam prvi puta preslušao album „ Brain Cycles“ Radio Moscowa. Od tada sam nebrojeno mnogo puta koristio svaka društvena  okupljanja  kako bi promovirao ovaj američki hard-rock psihodelični trojac iz Iowe. Nekako mi je spomenuti album ostao i najdraži njihov studijski album tako da nisam imao problema što je veći dio njihove set-liste s koncerta u KSET-u otpao upravo na „Brain Cycles“.

Genijalac Parker Griggs (vokal/gitara) definitivno je glavna mašina benda. Zaljubljenik u psihodelični rock uspio je u svoj bend unijeti sve ono najbolje iz ostavštvine psihodeličnih hard-rock/blues 60-ih i 70-ih te već 15 godina uspješno održava svoju psihodeličnu bombu od benda. Osim toga, poznato je da na studijskim albuma (osim čini mi se na zadnjem, Magical Dirt – 2014. ) Parker svira sve instrumente. Njegovu strast prepoznao je još prije 10 godina i Dan Auerbach iz The Black Keysa pa je tako upravo on producirao i njihov debi album „Radio Moscow“ iz 2007. godine.

Prije Radio Moscowa, kao predgrupa nastupio je finski isto hard-rock/psychedelic bend Kaleidobolt. Nažalost, čuo sam samo zadnje 3 pjesme no bilo je dovoljno da mi stvori idealan uvod u ostatak večeri.

Koncert u trajanju od sat i pol pruža pravu psihodeličnu rock poslasticu. Na bubnjevima Paul Marrone (treba spomenuti i njegov kultni psihodelično avangardni projekt Psicomagia u kojem njegov talent za bubnjeve još više možda dolazi do izražaja) rastura od samog početka, iako se vidjelo već nakon par pjesama da ga vrućina unutar KSET-a pomalo i ograničava i da jedva diše. Pretpostavljam da je to možda i bio razlog zbog kojeg bend ne svira kultnu „No Good Women“ koja u sebi sadrži odličnu solo dionicu na bubnjevima koja priziva duh John Bonhama. Basist Anthony Meier nekako je najmanje djelovao zainteresiran za koncert. I netom prije i odmah nakon koncerta vidio sam ga kako uglavnom visi na mobitelu te mu se taj bas u ruci više eto tako usput našao. S druge strane, Parker Griggs je najviše uživao svirajući. U par navrata mogao mu se primjetiti i smješak na licu i razina opuštenosti kakva je falila kod kolega iz benda.

Kao što sam već spomenuo, tokom koncerta uglavnom je prevladavao album Brain Cycles ( Broke Down, I Just don’t Know, 250 Miles, Brain Cycles, The Escape) i nikako da prežalim što su izostavili spomenutu No Good Women. Ostatak set liste činile su I Don’t Need Nobody, No Time, So Alone dok su za bis ostavili Open Your Eyes.

S obzirom da ipak nemam priliku svaki dan čuti u Zagrebu/Hrvatskoj ovakvu kombinaciju hard-rock psihodelije otišao sam i više nego zadovoljan s koncerta. No opet vjerujem da je bend  cijeli koncert odratio pomalo rutinirano, bez strasti i energije kakvu sigurno imaju. Možda je za to kriva bila i ogromna vrućina  u prostoru KSET-a , a publika je isto bila pomalo mlaka. Ne znam je li to bilo do napušenosti prisutnih, no ovakva svirka traži ipak nešto više od lijenog kimanja glavom. Kolega iz Balkan-rocka pokušao je pokrenuti malo sve bacivši se s bine, no to je skoro tragično završilo.

Nakon koncerta, Parker odlazi do ekipica i druži se s njima..puši, pije. Basist se odmah lovi mobitela, dok ostatak ekipe ulazi u kombi, uzimaju joysticke i igraju FIFU/PES. Turneja se nastavlja, život ide dalje. Sve dok odjednom više ne ide.