Drugi put u Splitu (Poljud, 2008.), peti puta u Hrvatskoj (Zagreb 1986., 2003., 2013.), to je ukupna koncertna bilansa u Hrvatskoj ponajvećeg heavy metal sastava u povijesti glazbe, britanskog Iron Maidena, nakon sinoćnjeg koncerta u splitskoj dvorani Spaladium.

Maideni, djevice ili ne (možda ne u predoslovnom prijevodu riječi), predvođeni basistom Steveom Harrisom, de facto liderom i osnivačem benda, i neprikosnovenim frontmenom Bruceom Dickinsonom održali su koncert za pamćenje i prepričavanje u sportskoj dvorani, i to je bit cijele priče.
Nisam metalhead, nisam posvećeni Maiden fan broj jedan, prigoda je učinila svoje a prilika da uživo posvjedočim koncertu ovih metal giganata nije bila za propustiti.

Također, nisam znao setlistu niti većinu pjesama, da budem iskren, ali odlučio sam se ne bazirat na tome nego vam dati svoj subjektivan osvrt na koncert o kojem ćete, ukoliko vas zanimaju objektivni fakti, potencijalno čitati na nekom drugom portalu od, za ovaj žanr i sastav, relevantnije osobe.

Cijela avantura započela je još u Zagrebu. Na ranojutarnjem vlaku na relaciji Zagreb – Split uočena je veća koncentracija mlađih ljudi, u prepoznatljivim majicama s logotipom benda, ili općenito, većinski crnim majicama, a Spaladium je na jedan dan postao Meka regionalnih metalaca.

U vlaku se pronašla zanimljiva skupina ljudi, koji su moje relativno krhkasto znanje o bendu potkrijepili zanimljivim informacijama, trivijalnostima i podacima kojima vas neću previše gnjaviti, ali jasno vam je o kakvom se happeningu za grad Split radilo. Regionalno središte Dalmacije posebno je vrvjelo fanovima grupe, što domaćim, što došljacima kao i turistima koji su se, namjerno ili slučajno, zatekli u Splitu na ljetovanju.

Organizator koncerta, Los Angeles Agency opskrbila je ljudstvo na facebook eventu o najvažnijim protokolarnim informacijama kako bi se izbjegle veće gužve, koje su zapravo bile neizbježne jer se, kako to običava, najveća masa ljudi slila na koncert netom pred početak koji je bio zakazan za 21h, točnije 20:50h, premda su organizirani punktovi sa hranom i pićem već od podneva, tzv. fan zona za one koji se ranije zateknu pred dvoranom.

Predgrupa je od 19:30h bio melodic metal sastav iz Londona, The Raven Age, kojeg sam kao i mnogi eskivirao iz vlastitog neznanja o bitku benda, jer sam već generički pomislio da se radi  o nekoj regionalnoj mlađahnoj grupi mladih metalaca, da bih tek naknadno shvatio da je riječ o sve afirmiranijem bendu. No ne krivim se, ovakav koncert je iziskivao podmazivanje organizma.

Cijela večer protekla je pod dojmom spektakla koji bend nosi sa sobom prilikom svakog nastupa pomoću dodatka efektnih vizuala, ekrana s obje strane i visokoprodukcijske pozornice, a uz to, scenografsko identitet koncerta bio je protkan nekakvom Mayanskom simbolikom što je Bruce kasnije potanko pojasnio svojim demografskim teorijama o nastanku-rastanku svake imperije i civilizacije, a kasnije su Maideni to oživotvorili za vrijeme pjesme The Trooper kada je Bruce mahao zastavom britanskog imperija odjeven u tradicionalnu odoru britanskog vojnika prepoznatljive crvene boje.

Frontmen, veći od života, renesansni je čovjek – vrstan pilot, povjesničar, spisatelj te mačevalac, mačevaoc, kako već… Izrazito je vitalna i na bini živahna osoba premda je na leđima već 58. godina, tumor na jeziku je uspješno apsolviran, a tijelo nije kao ’82 premda se to praktički ne primjeti jer se tijekom koncerta redovno presvlačio i mijenjao maske po simboličkoj potrebi izvođene pjesme. Vitlao je mikrofonom, igrao se s požarnim aparatom i crvenim grudnjakom koji je dobio iz publike od jedne obožavateljice željne grudne slobode, pentrao se po improviziranim piramidama, i svako malo komunicirao s prisutnima šireći liberalne poruke o ljubavi, miru, glazbi i drugim motivima koje gotovo svaki veći izvođač već generički mantra pred širim auditorijima. Veliko je pohvalu pritom od strane Brucea dobio i trener West Ham Uniteda, londonskog nogometnog kluba (omiljenog kluba benda a osobito lidera Stevea Harrisa), splitske gore list Slaven Bilić, radi kojeg se ispričao žiteljima Splita i Hrvatske jer im je klub ‘preoteo najboljeg trenera na svijetu’.

Na pozornici smo imali priliku vidjeti i Eddie the Heada, nezamjenjivu maskotu benda, koji se pojavio kao undead, neka povišena zombijasta kreatura izazivajući svoju zasluženu salvu oduševljenja i odobravanja prepunog Spaladiuma, a to je bilo nešto čemu sam posebno htio posvjedočiti.

Publikom su malo-malo letjele čaše, vješale su se svakojake zastave, a očekivano su Iron Maiden majice bile predominantne. Na tome su se okoristili snalažljivi Splićani printajući svoje verzije majice i turneje benda, premda je bend na tu turneju povodom koje je dolazio, The Book of Souls World Tour, nosio svoj originalni (doduše vjerojatno podosta skuplji) merchandise.

Bilo bi nezahvalno od mene i čudno da sam imao bilo kakve zamjerke a slične sam komentare osluškivao i kod svih pojedinaca iz društva sa kojim sam pohodio koncert, premda je jedna, sitnog spomena vrijedna ‘boljka’ bila neizvođenje pojedinih all-time klasika zarad promoviranja posljednjeg, prošlogodišnjeg albuma The Book of Souls i singlova koji se nalaze na njemu, uz eventualni neizlazak na drugi bis kada je dvorana na momente podrhtavala.

Doživljaj vrijedan pamćenja, kakav otprilike i očekujete sa saznanjem da idete na koncert ponajvećeg benda unutar jednog žanra. Pohvale za publiku, izvođače i organizatore, većih propusta od unaprijed očekivanih, barem od ovolikog koncerta, nisam doživio niti se naslušao o istima, stoga, nakon Slayera i Anthraxa, još je jedan hvalevrijedan metal koncert, koji je u svakom aspektu opravdao očekivanja mnogobrojnog ljudstva, a sve je zaslađeno puštanjem Always Look on the Bright Side of Life besmrtnih pythonovaca kao outro.

Do sljedećeg tipkanja i idućeg, nemojte zamjeriti, razdjevičavanja.

Setlista: