Zagrebačko ljeto je poznato po svojim nesnosnim vrućinama, raznim radovima i praznim ulicama. No ono po čemu nije poznato je relevantna ili ikako zanimljiva koncertna ponuda. Nekakvo nepisano pravilo je da tamo negdje oko prvog (kalendarskog) dana ljeta, Zagreb svoju koncertnu sezonu zatvara i ljubitelji zanimljivih glazbenih gostovanja moraju posegnut do obalnih gradova ili do otoka.

Ove godine su Airbourne odlučili prekršiti to nepisano pravilo te su svoju novu turneju započeli upravo u Zagrebu.

Australci su budući nasljednici rock legendi AC/DC i baš poput svojih planetarno popularnih sunarodnjaka sviraju brzo, glasno i agresivno. Ja bi ih opisao kao mješavinu Motorheada i gore već navedenih rock velikana. Imaju svoj zvuk, pronašli su se u njemu, drže ga se i žive za „rokenrol“ .

S obzirom da je ovo ipak već duboki datum u vrućem srpnju i početak radnog tjedna(a ni cijena karte nije bila baš za svačiji džep) bilo me pomalo strah da će me dočekati prazna Tvornica.  No već pred samim ulazom vidio sam da će biti krcato. Istina, pomoglo je i to što je dio dvorane bio pregrađen ali je zato atmosfera bila puno intimnija i glazba glasnija.

Zagrebački rock veterani Hard Time( htio bih ovom prilikom samo istaknuti da me njihov legendarni vokalista, „Pišta“, oduvijek podsjećao na  Shagratha iz Dimmu Borgira) su imali zadatak publiku „nabrijati“ i pripremiti za nastup zvijezdi večeri. Svoj posao su odradili onako kako najbolje znaju: tvrdo, rokerski s puno stava.
Oko 22:00 nakon kratke izmjene instrumenata, svijetla su se polako zamračila i iz zvučnika je krenula uvodna pjesma iz Terminatora 2. Da, „T2 theme“ su iskoristili kao uvod za svoju svirku i samim time  mene osvojili bez da su išta još odsvirali.

Nakon najboljeg početka nekog koncerta – ikada –  na stejđ istrčavaju Airbourne. Veseli Australci su glasni koliko su i energični te na stejđ dovode tu ogromnu dozu energije i veselja sa sobom. Pjesme su redali bez većih znakova umora i stajanjem samo da bi dohvatili pokoju limenku pive. Koje je frontmen onda razbijao sebi o glavu i bacao u publiku. Mislim da nikad nisam vidio nekoga da s tolikom dozom veselja razbija sebi pivu o glavu. Koncert je trajao kojih sat i pol/ sat i 45 minuta te je osim kraćih tehničkih poteškoća prošao u znaku gotovo  beskrajne energije i karizme Australskog rocka.  Publika je naravno htjela još, a Airbourne su bili spremni dati još te su izašli na bis i odsvirali još 2- 3 pjesme i time zaključili prvu etapu nadolazeće turneje.