Dan D. Dan dolaska moje malenkosti, ujedno je bio prvi dan održavanja ovogodišnjeg EXITa. Već pri ranojutarnjem dolasku u Novi Sad, bilo mi je jasno o kakvom se događaju za novosadsku/srpsku ekonomiju i kulturni kapital radi. Jedan od najvećih i najboljih izvoznih proizvoda istočnih susjeda isprofilirao se kao jedan od najvećih europskih festivala te kao takav privlači ogroman broj posjetitelja različitih (kontra/sub)kultura i različitosti kakvih očekujete na ovako multikulturalnom događaju.

Popodnevni sati uglavnom se krate švrljanjem po velikom i popratnim sadržajima bogatom kampu, posjetima okolnim trgovinama u namjeri kupovanja za festival potrebnih namirnica i općenito, rekuperacijom tijela i uma.

Ja sam popodnevne sate iskoristio da pod dnevnim svjetlom svjedočim velebnosti Petrovaradinske tvrđave prije nego se na nju sjeti svita, što stranih što domaćih, festivalaca.
Prolazi tako vrijeme u razgovorima ugodnim naroda slavenskih, a kao vrijeme konačnog puta na tvrđavu zamislio sam 21h, gdje bih trebao okrznuti beogradski Repetitor na Main stageu. Stigao jesam, ali kako je put od kampa do tvrđave pasija svoje vrste, dogodilo se da sam Repetitor popratio pri kraju setliste. Puno pozitivnih kritika koje sam čuo o trojcu iz glavnog grada Srbije nažalost zbog premalog uzorka ne mogu potvrditi, makar je jasno da se radi o kvalitetnom sastavu, ali obzirom na okolnosti ne mogu se preveć raspisati o dotičnima i njihovom nastupu.
Nakon njih, uslijedila je kraća pauza praćena promotivnim videima ovogodišnjih izvođača na velikim zaslonima. Bastille je bio slijedeći sastav, a o londonskom electro-pop-rock bendu nemam neko zavidno pozadinsko znanje da bih se mogao upustiti u detaljnije seciranje koncerta. Smatram ih školskim primjerom one-hit wondera, koji je od indie benda došao do većih labela i, generalno, komercijalnim polu-proizvodom, bendom čiji menadžer, kako to obično pojmim, vjerojatno zna samo tu jednu hit-pjesmu. U ovom slučaju, to je hit-singl Pompeii , kojim su zatvorili svoj sinoćnji nastup. Neke pjesme koje su izvodili su nove i dosad ne toliko poznate, dok su ih za vrijeme nastupa na ranije spomenutim zaslonima pratili impresivni vizuali i grafike, vjerojatno spotovi.
Bastille, kakav-takav, svrstan je u neki osobni arhiv, folder Veni-vidi, tko voli nek izvoli.
Po završetku njihovog jednosatnog nastupa, upustio sam se u nove odiseje po festivalskoj lokaciji gdje me u jednom trenutku zadesio veličanstveni vatromet koji je u potpunosti preuzeo fokus publike na sebe, zasluženo.

Na glavnoj bini potom je nastupila britanska pop zvijezdica Ellie Goulding, još jedan komercijalni proizvod prema kojem sam u potpunosti bio indiferentan pa sam to vrijeme kratio u press centru. Vjerojatno je izveden njen najveći hit, jedini koji osobno znam, još jedan mas-medijski kvaziproizvod, pjesma Love Me Like You Do, nešto što ste vjerojatno čuli na radiju jer je jedno vrijeme MTV-evski iskakalo iz svega.
Obzirom na već dva izvođača o kojima nemam neko crno-bijelo mišljenje nit empatiju, izvođače koje smatram običnim produktima showbiz mašinerije, stekao sam dojam, uz dodatan poticaj svjedočanstava starijih EXITaša, kako je festival već par godina poprimio komercijalnije okvire, no to je pak priča za druge kolumne i članke, premda se tako nešto lagano da primjetiti.

Nakon press centra i Main stagea, slijedeća stanica bila je Explosive stage i losanđeleski anarho hc-punk bend Anti Flag, kojeg sam također nažalost samo fragmentalno doživio. Razlog tome je prenapućenost tvrđave u kojoj na svakom mjestu u svakom trenutku bivate okruženi hrpom ljudi.
Premda sam nažalost popratio samo tri-četiri pjesme, nemam moć ni da njihov nastup posebno zaokružim (kako je krenilo, ni za kog neću imati dovoljno adekvatnog materijala), ali je primjetna drukčija atmosfera, drukčiji je ugođaj, majice su crne, pleše se, poga se, općenito – drukčije je poimanje glazbe na koncertu takvog anti-korp anarhijskog benda nastuprot koncertima prethodno opisanih, koji su upravo produkti mašinerije protiv kojih se bendovi poput Anti Flaga bore.

Odmah po završetku njihovog riffanja i nakon završnog, elegantnog mic-dropa frontmena karizmatičnih Amerikanaca, zaputio sam se na susjedni Fusion stage. Izvođač koji me tamo zaintrigirao bio je poljski Gooral. Njegova glazba mogla bi se opisati kao neobična fuzija etno i electro glazbe, uz dodatke nekog oblika repanja i beatboxanja. Zanimljiv koncert, posebno vibrantan, budući da je prilikom svakog high-pitch tona cijeli prostor bine i okolina titrala u harmoniji sa zvukom.

Nakon Goorala, vratio sam se nazad na Main stage gdje je red bio za još jedan one-hit wonder, dvočlani britanski dnb sastav Sigma, ali u DJ set izdanju uz prigodno MC-anje tamnoputog glazbenika, pomalo nalik na Maxima iz Prodigyja.
Spomenuti DJ set bio je sve što se moglo i očekivati – kombinacija popularnog trapa i EDM-a za narodnu igranku, uz neizbježnu izvedbu uspješnice grupe, singla Nobody to Love. U svakom slučaju, nastup koji se po ničemu nije izdvojio iz grupe koncerata da je potrebna neka dublja analiza. Na setliste sam se odlučio ne bazirati na ovim festivalskim izvještajima jer je posao lutanja sam po sebi naporan na ovolikom festivalu, a i uglavnom je to kao i uvijek riječ o svojevrsnim best-of (most popular) pjesmama dok je tu i tamo samo riječ o novim pjesmama ukoliko bend ima nedavno objavljen ili album u pripremi.
Ponovno sam se zatekao u šetnji po kompleksu, svjedočeći kratko reggae stageu, ali i Silent Disco stageu, što me je posebno zanimalo. Nakon ulaska u spomenuti dio, dobivanjem slušalica postajete dio heterogene mase koja se zabavlja slušanjem dva kanala glazbe, svatko na svojim slušalicama. Ako sam ja dobro pokopčao, radi se o kanalu na kojem svira nekakav deep-tech-house, dok na drugom sviraju bezvremenski rock hitovi 80ih (Gunsi, Bon Jovi, ACDC, …). Premda se nisam imao namjeru duže zadržavati, jer slušate davno odslušane pjesme i veledobro poznate umjesto da istražujete i slušate neke nove bendove koje možete uživo doživjeti, ovo je svakako bilo neko novo iskustvo, praksa koja se sve više uvodi u prostor festivala.

Za kraj večeri, našao sam se na Fusion stageu gdje je nastupao srpski crossover sastav ZAA čiji je izričaj dosta neodređen, a kreće se izmedu reggaea, duba, skaa, i drugih srodnih fuzija glazbe. Nažalost, baš je za vrijeme njihovog nastupa danak uzeo put, cijelodnevno dangubljenje i dugotrajne šetnje, tako da sam se ubrzo našao na putu prema kampu, organiziranim busem za posjetitelje festivala.

Sve što mogu reći je da, uz poneke line-up sitnarije koje nisu realna smetnja, nema se što reći. Exit je festival, festivalčina na razini, uz vrhunsku organizaciju i posebne protokole, a sve je jasno opravdano obzirom na značaj Novom Sadu koji kao da posebno oživi pa vrvi ljudima koji odjednom gradskom promenadom šetaju svoje bližnje ili bližnje ljubimce, angažiraju se prodajom raznoraznih alkohola, hrane ili par svakojakih sitnica, uglavnom nepotrebnih, strancima željnim hiperpotrošnje.
Exit i jeste izgrađen na tim postulatim univerzalnih poruka ljubavi, mira, tolerancije i veselja, festival koji i jeste festival u woodstokovskom smislu te riječi, a to se namjerava i iskomunicirati pomalo patetičnim porukama koje se prenose publici, koja je kao i uvijek na festivalima, posebna priča. Sto ljudi, sto čudi, sto jedna boja kose i dobre vibracije, nešto su što se na ovom festivalu pamti, dok je nekako glazba u slučaju EXITa samo taj posredni medij. Jedan dolje, tri za van.