Čini se da ove godine psihodeličnim poslasticama u Močvari nema kraja. Doduše, koncert japanskih psych genijalaca Kikagaku Moyo bit će teško nadmašit i vrlo vjerovatno će ostati kao jedan od najdomljivijih koncertnih događaja godine.

Večer počinje nastupom benda ONO koji se pokazao odličnom uvertirom u psihodelična stanja uma. Kombinacija heavy-psycha i drone zvukova vas uvijek (ukoliko se prepustite tome) hipnotizira i projekt ONO uspijevao je u tome, bez da upadnu u zamku repetativnih i ne tako milozvučnih glazbenih aranžmana što se lako može dogodit bendovima sličnih žanrovskih pristupa. Kultura psihodelične glazbe u Hrvatskoj nažalost poprilično je  slabo zastupljena (iako u zadnje vrijeme imam dojam da se i to lagano mijenja)  te su ovakvi projekti poput benda ONO itekako dobrodošli. Treba istaknuti da članovima benda ovo nije prvi ovakav projekt kojim se doprinosi stvaranju psihodelične scene na našim prostorima, pa smo ih tako imali prilike čuti u bendovima poput Mokre Gljive i Nemeček.

Nešto prije 23 sata pet dugokosih japanaca izašlo je na pozornicu i već s prvim taktovima uvodne Tree Smoke započinje oblikovanje geometrijskih obrazaca u glavama prisutnih (Kikagaku Moyo = geometric patterns). Za jedan japanski psihodelični bend koji nije pretjerano razvikan i popularan, Močvara je bila poprilično popunjena i to je dodatno dalo jednu posebnu atmosferu cijelom gigu.

Teško je dočarat sve te osjećaje kojima te bend zasipava s pozornice. U jednom trenutku imate pastoralne slike i motivi prirode vam se šuljalju po umu, da bi već u sljedećem bili torpedirani u svemir i imate osjećaj da ste se našli u Kubrickovoj psihodeličnoj sekvenci iz Odiseje.  Bend se odlično međusobno razumije i to im otvara prostor za improvizacijske elemente kojih je vjerujem na koncertu bilo poprilično, što nije uopće naštetilo „putovanjima“ kroz pjesmu. Dapače, svaka pjesma imala je svoj gotovo mističan put, s kojeg ako bi ste se i izgubili,  zvuk sitara (između ostalog) u rukama jednog od članova benda bi vas vratio natrag.

Bez obzira što je koncert trajao tek nešto malo više od sat vremena, bio je to doživljaj za pamćenje. Na bisu su odsvirali još dvije pjesme, s tim da je zadnja potrajala više od desetak minuta jer se sve pretvorilo u epski završni jam nakon kojeg smo htjeli još i još Kikagakua. Nažalost, bio je to konačan kraj koncerta no siguran sam kako će biti još prilika čuti u Hrvatskoj ove japanske genijalce.