Zagreb i Jarun su drugom danu 11. Inmusic festivala donijeli sunce, lijepo i vedro vrijeme, uz povjetarac u večernjim satima i mogućnosti za kupanje i druge razne aktivnosti po suncu. Neočekivano, no drugi dan Inmusica već je tradicionalan postao kao kišni i blatni dan, prepunjen kabanicama, kaljužom i nešto pokisnutijim licima, no, s obzirom da je ovo i moj vlastiti debi na najvećem open-air festivalu u Hrvatskoj, bolje vrijeme nije me moglo dočekati.

Za one koji nisu bili ove godine, niti bilo koje prije: festival je podijeljen na tri velika stagea (Main, World i Hidden stage) + nekolicinu manjih lokaliteta koji sadrže posebne performanse, aktivnosti i popratne glazbene sadržaje koje bi svaki veliki festival morao imati, kao što su Night stage, Balkan Goes North, INteatar, Striborova Šuma, Teslin toranj ili Nargila Chill Out Zona. Tako smo se drugi dan imali priliku susresti sa Stand Up-om Ivana Šarića, mogućnošću gledanja naše repke u Hidden Stageu, gledanjem Patti Smith u interpretaciji naše glumice Senke Bulić u predstavi “Dream Of Life”, ili s VJ-ingom Ivana Slipčevića zvanom “Tesla Meets Bowie” na Teslinom tornju.

S obzirom na putovanje za Zagreb, nisam stigao prisustvovati nekoliko prvih imena, a drugi dan festivala otvorile su domaće snage Moskva u 17 sati, Moskau pola sata nakon njih na drugoj pozornici te Spleen G i The Black Room. Barns Courtney, čiji sam koncert propustio za nekoliko minuta, na glavnom je stageu svirao od 19 sati, kao i Prismojeni Profesorji Bluesa, slovenski blueseri na skrivenom stageu.

Šetanjem kroz čak tri provjere redara i kratkim upoznavanjem s bezgotovinskim i beskontaktnim plaćanjem te promatranjem raznobojnih štandova, šatora i posebnih montažnih kućica, mogao se čuti Guitar Hero Contest koji je bio namijenjen za posjetitelje, a izvođače na koje sam uspio stići su Orkesta Mendoza. Ova world music grupa došla nam je iz Arizone, a temelji se na latinoameričkim ritmovima i melodijama, isprepletenim s indie rockom i brojnim drugim šarolikim utjecajima, od jazza pa do mamba. Osnivač i frontmen grupe Sergio Mendoza (također i glazbenik grupe Calexico) predvodio je ovaj veseli orkestar punih sat vremena i uspio je rasplesati nemali broj prisutnih svojih prepjevima i autorskim pjesmama, što je ponovni dokaz kako publici uvijek dobro dođe latino plesnih ritmova, pomiješanih s elektronikom, brass sekcijom i nabrijanim gitarama.

Selidba je odvela do glavnog stagea, gdje su u 20:45 koncert trebali započeti britanski Skunk Anansie. No, na neugodno iznenađenje svih prisutnih, tek nekoliko minuta prije početka koncerta stigla je obavijest kako grupa ipak neće nastupati, zbog, kako se danas saznalo, problema s kičmom pjevačice Skin, dok se ostatak grupe došao ispričati na pozornicu i obećali su da će to ispraviti iduće godine (povijest se ponavlja), a na njihovom su mjestu i terminu uskočili Kawasaki 3p, koji su uspjeli spasiti gap u terminima i tako su dobili priliku da opravdaju svoju svirku na headlinerskoj pozornici.

Kawasakijevci su trebali početi stoga u 21 sat, no krenuli su kojih 25 minuta poslije, budući da se sva oprema trebala prebaciti s njihovog bazičnog stagea na veliki, uz naravno, tonske provjere. Otvorili su koncert pjesmom Malo vas je, pičkice, a domaću i stranu publiku (koja je po nekom vlastitom omjeru činila 60% domaće i 40% strane publike) uistinu su počastili vrhunskim energičnim nastupom prepunjenim kvalitetne ska glazbe pomiješane s raznoraznim žanrovskim upadicama koje su stvorile sat vremena čiste euforije i pozitive. Redale su se još i stvari poput Veliki dispečer, Ni da ni ne, Puta Madre, Mate Parlov, Kak si, pa tak, Snifa san glu i druge te je tako Kawasaki, sudeći po brojnim prisutnima, opravdao svoj status velikih glazbenika s izrazitom scenografijom, kreativnošću s aranžmanima i odličnim nastupom.

Nakon njih, valjalo je malo i upratiti tekmu na Hidden Stageu, gdje smo, kao što svi znate, pobijedili Španjolsku i tako se zasluženo plasirali u osminu finala, a euforija oko pobjede repke potrajala je do samog kraja. Sat vremena poslije Kawasakija na isti stage došla je headlinerica drugog dana, Florence + The Machine. Počevši u 23:15, gdje je bila masa ljudi ispred pozornice, stajao sam s kolegom potpuno na začelju te smo odlučili probiti se do početka pozornice. Mukotrpno provlačenje kroz laktarenja (opravdavam ih) i neizbježnu neosušenu kaljužu rezultiralo je četvrtim/petim redom, tako da sam izbliza mogao vidjeti karizmatičnu Florence Welsh i njen “orkestar”.

Florence je doslovno pomela pozornicu, publiku, šefa i stanicu. Naizgled sramežljiva djevojka u komunikaciji, u izvedbama svojih pjesama pretvara se u čvrstu i odlučnu propovjednicu ljubavi, mira i pozitive, skačući i plešući neprestano od jedne do druge strane pozornice, plešući i izvoditi razne mimike i pokrete u skladu s uštimanom rasvjetom. Sve je počelo s What The Water Gave Me, a svirale su se pjesme koje su činile presjek sva tri albuma grupe, pa smo tako mogli čuti i Rabbit Heart (Raise It Up), Shake It Out, Queen Of Peace, Mother, a na pjesmi How Big, How Blue, How Beautiful, Florence je zamolila prisutne da ne koriste mobitele i ne snimaju, nego da svi upiju trenutak njene najdraže pjesme. LGBT zastava vijorila se Inmusicom u izvedbi pjesme Spectrum, a na pjesmama You’ve Got The Love i Dog Days Are Over, publika je postala zajednica ljubavi, sreće, ekstaze i transa. To definitivno ne mogu svi glazbenici prenijeti, a drago mi je da sam to doživio u jednom od najboljih koncerata Inmusica do sad. Na bisu se Florence vratila te su odsvirali i What Kind Of Man te Drumming Song. Spektakl ovog benda teško je riječima opisati, to je nešto što se mora doživjeti i upijati danima i tjednima poslije te se iskreno nadam kako Florence neće dugo čekati da nas ponovno posjeti.

Inmusic je drugim danom potpuno zasjenio slabiji prvi te se nadamo kako će treći i zadnji dan biti barem približno jednak i kvalitetan kao ovaj drugi, a sudeći po izvođačima, to bi se lako moglo i dogoditi. No za svaki slučaj, ponesite kabanice i hrpu čepova, budući da vam ih skidaju s boca kada ih kupite. Sretno!