Nedjeljna večer psihodelije u Močvari dođe kao idealan kraj tjedna. Pa čak i po cijenu olujne grmljavine i pljuskova, koncert Dead Meadowa nisam htio propustit. Nažalost, interes drugih ljudi nije bio tako ambiciozan poput mog, pa se tako na međimurskom bendu Daliborovo Granje, koji je bio predgrupa, skupilo jedva tridesetak ljudi. Bez obzira na to, peteročlani sastav zaintrigrao je malobrojnu publiku svojom kombinacijom post-rocka, psihodelije i međimurske tradicionalne glazbe.

Kada sam ih prije par mjeseci prvi puta slušao uživo, bilo mi je žao što zbog lošeg ozvučenja ne dolazi do izražaja zvuk flaute koji bend kombinira u svakoj drugoj pjesmi. Ovog puta tog problema nije bilo te je zvuk benda dobio na punoći i atmosferi koju bend uspješno kombinira između početnih mirnijih aranžmana da bi postepeno izgradili eksploziju instrumenata. Daliborovo Granje pokazalo se odličnim uvodom za koncert Dead Meadowa.

Ovaj američki trojac na sceni je već gotovo dvadesetak godina, te iza sebe imaju 8 studijskih albuma. Koncert u Močvari bio je njihov drugi dolazak u Hrvatsku. U međuvremenu broj publike se ipak nešto povećao, no i dalje nedovoljno za bend poput njih.

Na pozornicu su se popeli nešto poslije 23 sata i koncert počinje moćnim instrumentalom Greensky Greenlake s albuma prvijenca Dead Meadow. Odlično otvaranje koncerta s obzirom da se radi o upečatljivoj pjesmi koja može na prvu osvojit. Odmah se moglo uočiti i specifično sviranje bubnjara Juan Londona koji s visokim zamahom udara palicama. Kroz koncert bend je napravio presjek cijele karijere. Pa su se tako mogle čuti pjesme poput „Let It All Pass“ i „At Her Open Door“ s albuma Feathers, „Till Kingdom Come“ (Old Growth), „White Worm“ (Howls From the Hills), da bi s posljednjeg albuma Warble Womb odsvirali samo neodoljivu „Mr. Chesty“. Naravno, the trenutak koncerta bila je očekivana, kultna pjesma „Sleepy Silver Door“ koja je i među publikom izazvala najveće  oduševljenje. Iako u studijskoj verziji traje nekih 7 i pol minuta, bend je pjesmu produžio na više od 15 minuta psihodeličnog užitka. Bila je to i posljednja pjesma prije bisa, kada se bend vraća i svira još dvije posljednje pjesme.

Sam bend se nije nešto previše obazirao na publiku, osim standardnih zahvala i „super ste“ izjava. Nekako se „unutra“ najviše doimao basist Steve Kille, koji je u par navrata počeo i skakat po pozornici. Vokal i gitarist Jason Simon se  držao svoje gitare i neodoljivih psihodeličnih aranžamana te je bilo gotovo nemoguće razaznati o čemu pjeva, no tko je uopće došao slušati stihove kada uglavnom uživamo u njegovom prebiranju po gitari uz neizostavni wah wah efekt (što ne znači da je Jason loš autor stihova).

U jednoj od epizoda pete sezone serije The Wire,  detektiv Jimmy Mcnulty ulazi sinovima u sobu i već prije nego uđe čujemo u pozadini „Beyond the Fields We Know“ od Dead Meadowa. Nakon što ih pita koji to bend slušaju, Mcnulty baca svoju legendarnu izjavu „ What a hell is wrong with the Ramones“. Naizgled se serija sprda s bendom, no zapravo se radi što o posveti bendu, a što vjerovatno o internoj šali između kreatora serije David Simona i njegovog nećaka Jason Simona. S Ramonesima sve valja, no isto tako i s Dead Meadowom, bendom koji već 18 godina drži poziciju jednim od najboljih stoner-psihodeličnih bendova i prava je šteta što zagrebačka publika to nije prepoznala, no oni prisutni su sigurno uživali u nedjeljno močvarnoj psihodeliji.