Ako se uzme u obzir činjenica da sam fanatični, dugogodišnji štovatelj stonera,  sludge/doom, post-metala, dronea i svih ostalih srodnih glazbenih oblika koji u izričaju donekle odgovaraju spomenutim žanrovskim kalupima, izgrađenim velikim dijelom na glazbenom vokabularu Tony Iommijevih riffova, poprilično je porazno što me jedno ime kao što je Jucifer, koje snažno rezonira u underground zajednici, toliko dugo zaobilazilo. U najboljoj namjeri da nepravdu takvih razmjera ostavim daleko iza sebe, idealna prilika se ukazala na sinoćnjem koncertu u splitskom klubu Kocka, koja je ove velikane ugostila još davne 2008. godine. Poznavajući svoje kompulzivne navike, ni najamnje ne sumnjam da me narednih nekoliko mjeseci očekuje detaljno upoznavanje bendovske biografije, te njihovog podosta eklektičnog diskografskog opusa. Kratko istražujući neka opća mjesta, teško je izbjeći superlative kao što je onaj da je „riječ o najglasnijem bendu“, kojeg sam instiktivno otpisao kao klasični primjer lijenog, fast food novinarstva, ali ipak dovoljnog da mi u svojoj isklišeiziranoj maniri, igrajući na kartu već formiranih senzibiliteta, pobudi interes. Osim toga, privukla me najava kultnog splitskog stoner rock benda, Wizard Of Stone Mountain, kao predgrupe, u čijim sam zvučnim pejzažima već nekoliko puta uživao, kao i prilika da nakon  dvostrukog razočaranja pružim još jednu šansu sinjskim stonerima Jare.

Redoslijed bendova pratio je obrnutu kronologiju od gore navedene, s čime se ukupan dojam nastupa konceptualno zaokružio u smislu gradualističkog podizanja soničke tenzije i ovladavanja specifičnim metodološkim aspektima stoner/doom arsenala. Sinjsko Jare načelo je cijevna pojačala tu večer u Kocki, prekrstivši stejdž treštavom mikrofonijom na samom početku nastupa i nesvetom drekom u maniri legendarnog Mike Williamsa. Usporedbe s Black Sabbathom i Eyehategodom, čije naslijeđe bend vidno kanalizira u autorskom radu definitivno imaju temelja, ali upravo zbog prenaglašavanja referentnog okvira i klasične doom/stoner recepture i dalje se ne mogu oteti dojmu da je u najboljem slučaju riječ o pristojnom žanrovskom hommageu. Osim zanimljivog i jako ekspresivnog vokalnog pistupa, ostajem pri mišljenju da bendu nedostaje sigurnost tijekom izvedbe i dašak svježine u traženju vlastitog identiteta. Spremnost na rizike, želja za eksperimentiranjem te  izazivanje osnovnih estetskih postulata nečeg što s vremenom preraste u „žanr“,  jedini su sastojci koji na koncu rezultiraju progresom, spašavajući predefinirane glazbene norme od generičkih obrazaca, gubitka relevantnosti i pada u zaborav. Ipak, ne gubim nadu ni nakon trećeg puta, te definitivno uzimam u obzir mogućnost da se bend na sofisticiraniji način pozicionira i jasnije profilira unutar širokog korpusa doom zvuka.

Upravo je to majstorsko baratanje konvencijama uz vještu interpretaciju,  osjećaj razigranosti, slobodnog muziciranja i moći, ali i tračak nečeg specifičnog, u punom sjaju manifestirao nadrealni Wizard Of Stone Mountain, predstavljajući novi materijal. Nastup mi je s lakoćom zacementirao njihov status jednog od najkreativnjih stoner rock bendova, pa čak i u širim koordinatama čitavog žanra, na međunarodnoj skali, što uopće ne smatram promašenim rezonom u kontekstu turbulentnih globalizacijskih procesa 21. stoljeća. Nije tek riječ o bendu koji je izniman za naše prilike, na razini Hrvatske ili šire regije. Uistinu mislim da  Wizardi posjeduju izniman senzibilitet, zahvaljujući kojem fundamentalna obilježja stonera s lakoćom ukrštavaju, generirajući višestruku zvučnu morfologiju, uz visoki transformativni potencijal. Impresivni scenski nastup, zajedno s dimom koji je progutao čitav klub, kompletno reducirajući vidljivost, dodatno je potencirala gitarska odiseja, kakvoj zaista rijetko svjedočim, kreirajući sinergiju između zvuka i atmosfere.  Ubojiti ritmički combo i prštanje električnih gitara, duboko je ukorijenjeno u psihodeliji i maglovitoj atmosferi, koja se začas konvertira u monumentalnu sludge grmljavinu koja evocira najsjanije trenutke Melvinsa uz prisutnu tendenciju povratku riff orijentiranim temama, na tragu Kyussovog modusa operandi, što je najvažnije, bez ikakvog osjeća diskontinuiteta. Upravo obrnuto; spontanost, jammerska vibra i organska kvaliteta zvuka, najveći su forte benda koji se definitivno uzdignuo iznad stagnantnih okvira žanra.

Raspoloženje u koje sam utonuo uz Wizarde, moglo se bez ikakve dileme perpetuirati cijelu vječnost, stoga me je relativno kratki nastup ostavio žednim daljnjeg slušanja. U kratkoj pauzi, nisam ni slutio kakva me nadolazeća apokalipsa očekivala. Jucifer se popeo na pozornicu nedugo nakon što se razrijedila para od nastupa Wizarda, započevši soničku orgiju, koju sam na prvi mah bio sklon proglasiti zanimljivim ritualističkim i repetitivnim droneom, samo kako bi mi kroz sljedećih nekoliko sekundi u potpunosti uništili konceputalni aparat koji je informirao gotovo sva moja očekivanja o koncertu. Pod paljbom naglih i neočkivanih eksplozija, uz iznimno visoki stupanj tenzije, postalo mi je jasno da se moram osloboditi od traženja naznaka stroge kompozicijske logike, te ritmičkih i harmonijskih principa, zbog toga što je temeljna sonička arhitektura Jucifera neraskidivo povezana uz upravljanje maestralnim kaotičnim raskošem. Zaista je nepotrebno isticati žanrovske smjernice njihovog bogatog dijapazona u koji bi se dalo nagurati svašta od dronea/sludgea/noisea do hc-a i grindcorea. U slučaju Jucifera, riječ je tek o zgodnim i praktičnim alatima, utiliziranim za neke posve drugačije svrhe. Ono što je krucijalno jest potpuna nemogućnosti hvatanja za čvrste oslonce, nemogućnost bilo kakvog predviđanja kao i zaobilaženje strukuralnih obrazaca, koji sve do kraja nastupa ostaju posve nedokučivi i enigmatični svima osim nomadskom dvojcu – gitaristici Amber Valentine i bubnjaru Edgaru Livengoodu.  Zid lampaših pojačala, dočekao nas je i u Kocki, a intezitet zvuka Jucifera usporediv je s Velikim praskom, trenutkom nastanka vremena i prostora kao i formiranjem elementarnih čestica. Od ranih faza nastanka svemira, pa sve do prekambrijske eksplozije, Jucifer se kreće prostranstvima u kojima Tony Iommijevi riffovi, spomenuti na početku teksta, zvuče kao neka daleka budućnost. Još uvijek se ne mogu sjetiti da me neki bend u jednakoj mjeri  lišio mogućnosti da postignem katarzu uobičajenim sredstvima, odvalačeći me umjesto toga u samu jezgru apsolutnog kaosa iz kojeg se gotovo bilo što može formirati.

U vremenu informacijske kakofonije, kada zastrašujuća kvantiteta glazbenog sadržaja završava u nepreglednom moru virtualnog bespuća, Jucifer se pojavljuje kao logična reakcija i refleksija trenutka, kao i protuteža, naglašavajući iskonsku energiju slobodnog kreativnog stvaralaštva. Kako se kraj koncertne sezone u Kocki ubrzo približava, dovođenje benda Juciferovog kalibra, u pratnji snažnih lokalnih imena više je nego pohvalno. Ja sam siguran da će mi se 2016. godina u Kocki duboko urezati u pamćenje.

Foto: Mario Vidić