Ovogodišnje izdanje festivala okupilo je brojna imena hrvatske i regionalne metal scene. Kao kultno okupljalište zagrebačke alternativne scene, Močvara je više nego spremno dočekala ovakav festival. Metalci i metalke svih uzrasta utaborili su se na klupicama ispred i oko Močvare, te s povećom dozom alkohola i puno dobrog raspoloženja raspravljali o svojim omiljenim bendovima, aktualnim političkim temama i svemu između toga. Nakon ispijenih litara pive spremno su čekali pravi trenutak za ući na festival i čuti svoj omiljeni bend ili bendove.

Prvi dan festivala pao je na petak 13. No, unatoč ozloglašenom datumu nije bilo pojave maskiranog ubojice sa mačetom. Zadatak otvaranja festivala zapao je njemački Booze Control. Dečke su poslušali većinom najtvrđi metalci koji se nisu micali iz prvih redova od početka festivala pa do samog kraja. Dalje su se redali Liv, Cold Snap, Frozen Forest i Inverted Pussyfix. Od imena s prvog dana najviše sam htio poslušati varaždinski Cold Snap. O njima sam čuo najviše hvale od metal fanova/prijatelja koji su ih bezbroj puta spominjali kao najbolji hrvatski izvozni proizod nakon Čokolina. Hype je bio više nego opravdan. Vladanje scenom, energija, tekstovi – vrhunski. Na trenutke su me podsjećali na dane kada su nu-metal bendovi harali metal scenom kasnih 90-ih i ranih 2000-ih.

Drugi dan festivala ostao je zabilježen po kiši kojoj se nije nazirao kraj. Bečki Mortal Strike pobrinuli su se za otvaranje drugog, kišovitog i mamurno-depresivnog dana. S obzirom da je Mortal Strike kretao sa svirkom malo iza 21h, po gore opisanom vremenu skupio se zadovoljavajući broj ljudi. Kako su se bendovi redali, tako se Močvara sve više i više punila ljudima željnih metal glazbe i mjestom za skloniti se od kiše. Od line up-a drugog dana za oko su mi zapeli Narednik Lobanja i Vod Smrti jer sam ih već imao prilike slušati uživo. Ako su Cold Snap najbolji hrvatski izvoz nakon Čokolina, NLiVS su najbolje čuvana lokalna tajna. Poput nekog restorana koji daje velike ćevape i 0,5l pivu za 30 kn. Teško za pronaći, ali kad pronađeš, život ti je zauvijek promijenjen. Momci sviraju old school trash metal popraćen adekvatnim scenskim nastupom koji je sastavljen od ratne uniforme i vojnog face painta.

Ukupan dojam bio je jako pozitivan. Nikad se nisam dovoljno odvažio otići na jedan ovakav manji metal festival koji sadrži većinom domaća imena. No, nije mi nimalo žao što sam se ipak ovaj vikend odvažio za takav pothvat. Hrvatska metal scena prepuna je tek nadolazećih imena i Valhalla metal festival idealno je mjesto za saznati za njih. Ako bih baš morao tražiti manu festivalu, spomenuo bih ozvučenje koje je na trenutke bilo preglasno. Imao sam osjećaj da će brutalni metal riffovi ne samo probušiti moje bubnjiće, nego i otopiti lice. No, pretpostavljam da je sve to dio pravog metal doživljaja , ili kako bi se to reklo u Americi “metal as FUCK”. Kako bi rekli Rolling Stonesi: “…it’s only rock ‘n’ roll, but I like it”.