Četvrtak navečer u Močvari pokazao se kao prava poslastica za ljubitelje domaćeg prog-rocka. Prvi su se na pozornici pojavili momci iz Koprivnice, Rens Argoa. S obzirom da im je svirka trajala nešto više od pola sata, teško se oteti dojma da smo ipak ostali malo zakinuti za vrhunsku izvedbu kakvu bend može i zna pružiti. Njihov posljednji album, iz 2014. Emerald Way Of the Fearless King bio mi je jedan od ugodnijih iznenađenja domaće nam glazbe, što zbog lijepo ubačenih elemenata psihodelije, naglih promjena aranžmana kombinirajući čas mirniji tempo da bi se u sljedećem momentu prebacili u energične distorzije. Upravo su pjesme s navedenog albuma bile i najuvjerljiviji dio njihovog nastupa u Močvari.  Čini mi se da je to i publika prepoznala i vjerujem da smo svi ostali blago razočarani kada su nakon šeste(?) po redu pjesme se pozdravili i sišli s pozornice. Razočarani zbog kratkoće nastupa, jel.

Sada je slijedio nastup službenog „headlinera“ te večeri, Them Moose Rusha. Moram priznati da do tada nisam čuo niti jednu jedinu pjesmu od njih, nekako su me zaobišli ili sam ja zaobišao njih, što se pokazalo mojom velikom greškom. Već od prve izvedbe bio sam, zajedno s većim dijelom publike, potpuno uvučen u močnu svirku koju su dečki iz Bjelovara prezentirali. Svakom sljedećom pjesmom energija je sve više razbijala sve nas prisutne, naročito iz gitare Nikole Runjaveca. Čak je i cover zeppelina Dazed and Confused bio odlično iznenađenje. No niste imali previše vremena ni razmisliti o njoj, jer već u sljedećoj pjesmi kreće novo putovanje koje ni u jednom trenutku  nije smorilo nekim neslušljivim aranžmanima ili onom bukom od koje zaboli glava što se lako može dogoditi slušate li neku progresivnu glazbu premazanu elementima psihodelije koja se mogla tu i tamo osjetiti u zvuku Nikoline gitare. Nažalost, morao sam propustiti samo finale koncerta, koji je već trajao dulje od sat vremena, zbog zadnjeg voza u smjeru Samobora. I zbilja mi je bilo žao jer ovakvoj divnoj eksploziji progresije bilo je užitak prisustvovat.