Recenzija: Bad Blood - Inner Core

Naziv albuma: Inner Core

Izdavač: Miner Records

Producent: Vedran Kovačić Beli

Datum izdanja: Travanj 2016.

Žanr: thrash / groove metal, hardcore metal

Trajanje: 0:45:29

Za nekoga tko se tek sad počinje upućivati u metal glazbu, a poglavito na domaće metal snage, valjalo bi znati kako je čakovečko-zagrebačka grupa Bad Blood na sceni oko 18 godina (s pauzom). U svojoj impresivnoj karijeri, uz žestoke i energične pamtljive nastupe, momci su objavili nekoliko albuma, od kojih je posljednji , najfriškiji Inner Core, kombinirani album nastao spajanjem pet novih i pet nešto starijih pjesama, preciznije, s nezavisnog EP-ja Counterstrike iz 2014. godine. Nakon pauze od 2009. godine, objavili su i službeni album za Miner Records (kao i ovaj sada) pod nazivom Silence = Death 2013. godine.

Teško se za nekoga (osim produbljenog istraživanja) može reći da je u hrvatskom thrash metal svijetu prošao kroz nemali broj faza, suradnji, inozemnih i domaćih nastupa kao što su ovi veterani thrash i hardcore zvuka. Otkako sam čuo za njih i sve se više zaljubljivao u beskrajni svijet metal glazbe, tamo negdje 2008. godine, grupu je uspjela stigmatizirati beskompromisnost, smislena agresija, a naročito suvislo posloženi i društveno angažirani tekstovi.

Ono što je bitno kod tekstova pjesama metal bendova jest da nije lako pjevati na hrvatskom jeziku nešto što, budimo realni, skoro svakom metalheadu najljepše zvuči na engleskom, no kada se već hvata u koštac s engleskim jezikom i stihovima, potrebno je veliku količinu pažnje utrošiti (iako se to na prvu tako ne čini) na inventivnost, autentičnost i eksplozivnost poruke pjesama, a u tome je Bad Blood po osobnom mišljenju nekako uvijek uspijevao prenijeti. Njihovi stihovi baziraju se na oštroj kritici, pljuvanju bez krupula, hoćete li socio-političke, hoćete li religiozne, hoćete li općeljudske tematike, nebitno, bend veoma kvalitetno i pametno spaja žestinu teksta s interesantnim aranžmanima koji ni na jednoj pjesmi ne zvuče jednako ili slično, što je česti slučaj u ovakvoj glazbi. Tekstovi nisu besmisleni, glazba nije monotona i ponavljajuća, no iako se čuje koji su bendovi utjecali na rad i kreativnost grupe (Hatebreed, Lamb Of God, Pro Pain), bend uzmogne zvučati originalno i upečatljivo.

Kad smo već kod Pro Paina, postoji i jedan zanimljivi odnos kojega uvijek valja spomenuti. Gary Meskil, pjevač navedene američke grupe, gostuje na ovom albumu, kao što je već gostovao na prijašnjem albumu Bad Blooda u pjesmi Freedumb State Of Mind, a osim toga, dvije grupe veže dugogodišnje prijateljstvo, što je svakako nemala i jedinstvena stvar.

Idemo prokomentirati novi/stari materijal.

Uvodna pjesma Serving Them Bastardz otvara Rooseveltov citat: „The only thing we have to fear is fear itself“, a pjesma sama po sebi otvoreno progovara o zatvorenosti i neslobodi ljudskog uma i duha te o oslobođenju istoga u efektivnom refrenu pjesme. Inner Core je naslovna pjesma albuma koja počinje veoma energično i aranžerski pošteno složeno, a može se reći da je ovo jedan oblik odgovora svim „hejterima“ na dosadašnji rad grupe i nevjerice u povratak iste. Treća pjesma, Shadows, prvi je duet na albumu, s već spomenutim Garyjem Meskilom, a riječ je o opetovano nabrijanoj i revoltiranoj pjesmi, gdje će vam slušalice naprosto trebati, kako biste čuli potpunu masnoću riffova i meloritmike.

Mors Indecepta nekako mi je na prvih par slušanja najviše sjela. Nekoliko „navijačkih uplitanja“ u određene riječi teksta dodatno pojačavaju gnjev, srdžbu i izricanje mišljenja o prodavanju slike lažnog Boga svijetu. Uz ukleto privlačnu solažu, grupa razaznaje kako svaki snimljeni materijal mora posjedovati više razina, više dinamike, više različitog tempa, što posebno pohvaljujem. Sljedeća i posljednja nova pjesma, Hammers & Nails, donosi nam i drugo gostovanje na albumu, ovoga puta Srđana Karuzića iz dubrovačke groove metal grupe Krakatoa, a veoma dojmljiv tekst koji snažno progovara o „nedavanju dupeta nikome“: „My father told me, each man has choices to make, be a hammer, be a nail. My father told me for every wrong step you take, always hammer, never nail!“ Nakon dvije i pol minute, pjesma prelazi u laganiji stadij, gdje bass dobiva svoj trenutak s upražnjavanjem visokih tonova, a nastavak poduže instrumentalne sekcije zvuči kao progresivni momenat Opetha, sve dok se ne vrate Srđanovi i Brankovi moćni vokali.

Slijede pjesme s Counterstrikea, a pošto to izdanje nismo ranije komentirali, posvetit ćemo se što je moguće detaljno i tim pjesmama. Invictus je naziv šeste pjesme, a na trenutke se može osjetiti kako pjesme nisu nanovo snimane te kako nemaju potpuno isto ozvučje kao prvih pet numera, no to je uistinu manje bitno, pošto nije bitno gdje se i kada što snima, nego kako se snimi. Ponavljajuća agresiva u Invictusu nanovo se vraća, ali iznova u nekom drugačijem svjetlu i prikazu, što se nastavlja i u Cast The Stone, pjesma koja ima i originalan videospot, a govori o alegorijskom odnosu prema kamenovanju, starorimskom načinu kažnjavanja kriminalaca i osuđenika za najrazličitija nedjela u nekim modernim referancama. Zanimljivo za primijetiti, ali na suodnosu ove „A i B strane albuma“ postoji ne toliko nezamjetna razlika: vidi se kako bend s novim materijalom zvuči mnogo autentičnije i zrelije, pa čak i nakon samo dvije godine razmaka između pjesama, a kako neke od pjesama iz 2014. davaju više hintova i poveznica na neke druge, više poznate riffove, melodije i slične stavke, što naravno, više ne može biti bog-zna-kako revolucionarno u metalu. History Of Violence, osim što nema poveznica s istoimenim Cronenbergovim filmom, nema ni obzira ni prema kome, ovdje se spominju uzaludni ratovi koje vidimo preko malih ekrana, spasu u Bibliji i slijepom hipnotiziranom vjerovanju, s ponovnim spominjanjem pijeska kao simbola skrivanja i zatvorenosti, kao i u uvodnoj pjesmi albuma, gdje se spominje „pješčani dvorac“. Pijesak se pojavljuje u drugoj metaforici i u Private Hell, osobnoj ispovjedaonici pojedinca, gdje su autodestruktivne stvari u metal tekstovima normalna stvar, pa tako i na albumu Inner Core jedne hrvatske grupe. Posljednja pjesma albuma, a ujedno i posljednji duet, događa se u pjesmi Crying Clown, ovoga puta s Ivanom Pripuzićem iz osječkog metal benda Kymera. Ivanovi clean vokali prave savršeni balans za kraj jedne agresivne priče.

Bad Blood objavio je dosad najkompletniji, najkompetentniji i najbeskompromisniji album. 45 minuta prave metal razbijačine, za koju je sam bend rekao da su stavili svu tvrdoglavost, ustrajnost, ljubav, želju, energiju i prkos kojega su skupili otkako je Bad Blood postao „punoljetan“. Osobna ispovjedaonica benda ovdje je snažno prisutna, izražavanje kritičkog mišljenja kroz ono što najbolje znaju raditi, a to je glazba. Postoje bendovi koji rade metal glazbu i bendovi koji je žive i rade, a Bad Blood je pripadanje ovoj potonjoj skupini toliko puta dokazao.