Priznajem da već dulje vrijeme željno iščekujem posjet Otrovne Kristine svom rodnom gradu, stoga me vijest o njihovom dolasku u splitsku O’Haru ugodno iznenadila. Heretički rock trio svoju demonsku svjetovnu inkarnaciju i rođenje, u velikoj mjeri duguje sada već legendarnom đavoljem apostolu, vremenskom putniku i kraut čarobnjaku, Niki Potočnjaku, poznatom po nezaustavljivim entropijskim notama Seven That Spells-a i Jastrebovim meditativnim lutanjima dalekim orijentom. Preuzimjaući ulogu poslanika  koji se vraća u 21. stoljeće iz zastrašujuće i hladne distopijske budućnosti, ovaj rock Terminator došao je kao spasitelj kreativne energije i esencijalnog duha rock’ n rolla, u nastojanju da jednom zauvijek  spriječi njegov ultimativni krah i nesretnu sudbinu. Dok prethodno spomenuta ostvarenja vladaju astralnim i nedostižnim visinama, blaženo indiferentni prema patnjama svakodnevnog života, Kristina je prokleta da hoda zemljom, uronjena u ponor materijalističke zbilje, gdje se spretno poigrava s prizemnim i nagonskim željama, puštajući otrov uz glasno siktanje i dovodeći slušatelje u vječno iskušenje. Ona je lice i refleksija potentne snage rock n rolla u svom autentičnom, primordijalnom obliku.

Kao takva, usidrena je u power trio formatu, evocirajući odmah slike velikana žanra koji su nekoć, obdareni istom nadnaravnom energijom pred običnim smrtnicima vršili poganske obrede uz nezaobilazan ples i napetu međuigru Erosa i Tanathosa. Osim Potočnjaka na gitari, zvuk Kristine uokviruje ništa manje impresivna, iznimno sofisticirana ritmička sekcija koju sačinjavaju Jeremy White na bubnju i Gordan Tomić na basu, održavajući također melodijsku kvalitetu benda, zasnovanu na prodornom dvoglasju, kojeg ovi glasnici smrti uvjerljivo manifestiraju. Znakovito je spomenuti da istoimeni dvojac, svojim glazbenim umijećem obogaćuje i druga snažna imena na zagrebačkoj sceni, pa je lako zapasti u iskušenje da se  Kristini, uz brojna koketiranja s rock klišejima u izričaju, nalijepi i zastrašujuće iritantna etiketa supergrupe. S obzirom da zlo poprima razne oblike, kontekstualno određenje jugoistoka Europe, balkanskog melosa, pa čak i sevdaha trajno se zarezalo u DNA strukturu benda, uz nezaobilazna i besmrtna rock božanstva poput Led Zeppelina i Black Sabbatha. Osim toga, tragovi estetike ex-Yu bendova nepogrešivo su prisutni na razini ukupnog zvuka,  naglašavajući retrospekciju i blagu dozu nostalgičnog prisjećanja na rock glazbu iz bivše države.

Doslijedna svom imenu, Otrovna Kristina je u punom smislu riječi nokturalno stvorenje koje se kreće dubokim tminama, zbog čega je sasvim prigodno zamarširala polupraznom splitskom O’Harom nešto prije nego što je otkucala ponoć i počela ubrizgavati otrov malom broju vjernih obožavatelja. Profesionalnost, virtuoznost svakog pojedinog člana i ritmička ekscesivnost, samo su neka od obilježja koja je gotovo nemoguće zaobići kada je riječ o projektima u kojima svoje prste ima Niko Potočnjak. Trio se popeo na pozornicu i bez ikakog obraćanja publici, započeo svoj ritual koji je sadržavao zaokruženu kronološku cjelinu s njihovog istoimenog albuma, od „Vrata moći“  s kojom su otvorili koncert, pa sve do „Vikinga“  koji ga je okončao. Unatoč vidljivoj dominaciji klasičnijeg rock stila, bend je ipak dovoljno heterogen u zvuku, prolazeći kroz veliki broj različitih modusa, vješto kombinirajući sanjive i nježne trenutke, poput onih na „Poljubi me u treće oko“, u kojima psihodelični uplivi pronalaze svoje idealno mjesto, razlomljene funk segmente na posve neozbiljnoj „Piti“ uz pokoje ritmičke dosjetke kakvih se ne bi posramili ni math rock bendovi. Liriku prati snažni stupanj refleksije i svijesti o naslijeđu kojem se klanja, pa su auto-ironične reference na okultizam, kao na „Vratima moći“ savršeno pogođene. Konceptualnu jasnoću i fludinost albuma bend nije podvrgnuo tek pukoj reprodukciji snimljenog materijala uživo, već su interludiji između pjesama s ponavljanjima djelovali hipnotično, a posebno bi izdvojio kompoziciju naglašenog orijentalnog štiha, uz osjetno „jammerski“ karakter u kojem se prelamaju elementi improvizacije i skladnih harmoničnih strukura. Osim nje, bend je odsvirao još nekoliko novih pjesama, koje su čvrsto inkorporirane u repertoar, a djelovale su kao snažna nadgradnja već postojećeg zvuka Kristine. Uz ogromnu brzinu kojom su proletile, zapamtio sam tek poneke liričke fraze, iz kojih se lako zaključi da su naši junaci „hodali pustinjom“ i „jahali konje“. Ako su nove pjesme indikator kvalitete nadolazećeg LP-ja, smatram da fanovi neće biti razočarani. Problemi sa zvučnicima i mikrofonijom nisu bili u stanju zaustaviti ovu dobro podešenu rock mašinu da uzburka duhove i probudi morske nemani na splitskoj Zenti.