Naziv albuma: Lice sudbine

Izdavač: Dallas Records

Godina izdanja:  2015.

Producent: Davor Tomić

Žanr: hard rock

Trajanje: 0:38:28

Hard rock scena nikako da na našoj sceni pusti dublje korijenje. Očekivano, nije problem u bendovima i u formiranjima istih, već je problem u maloj količini publike. Istina, hard rock glazba svoje je najžešće trenutke isprobala tijekom osamdesetih godina, no bendovi koji sviraju power metal  ili hard rock zapravo su pobornici glazbe koja je nekoć po njima bila „bolja“, emotivnija i iskrenija. Tu nema ništa loše, smatram da svatko treba promovirati i svirati glazbu koju živi, ili živjeti glazbu koju svira. Riječka rock grupa Keops već nas je par puta uvjerila kako stoje na vrhu hard rocka u Hrvatskoj, a njihov novi, drugi album zvan Lice sudbine, to je na neki način i učvrstio.

Naravno, nema tu nekih prevelikih inovacija ili eksperimentiranja, činjenica je da se u takvoj vrsti glazbe teško nešto može novoga donijeti, osim nekih instrumentalnih rješenja, no koja su već garantirano isprobana, ili kolaborirati s drugim srodnim žanrom. Stoga, valja ovaj album staviti u kontekst vremena u kojemu je nastao, a to je skoro 30 godina nakon njegove mogućnosti da bude „aktualan“ po pitanju trendova u glazbi. Logično je da, kako otpada neki žanr u popularnosti, tako se i broj publike ne povećava, odnosno, ili stagnira ili se smanjuje. Keops će barem svojoj vjernoj publici predstaviti kvalitetan materijal prepun očekivano čvrstih i suverenih pjesama, nastalih u duhu legendarnih predvodnika te scene kao što su Maideni, a u domaćem slučaju Opća Opasnost i sl., a mogao bi se pronaći i pokoji novi obožavatelj ovog zvuka.

Album se sastoji od devet pjesama, relativno kratko traje (nešto manje od 40 minuta), a na njemu se mogu pronaći tekstovi razne tematike, pretežito ljubavnog opusa kakvog smo se već mogli naviknuti kod grupe, a što im vjerojatno najbolje i ide. Zanimljiva stvar je što su sve pjesme na albumu poredane abecednim redom.  Što se tiče instrumentalnog dijela, valja svakako zabilježiti neinventivnost, odnosno, manjak potrage za nekim alternativnijim pristupom, što sugestivno može pomoći pri boljem razlikovanju cjelokupnog materijala i radi nekog razbijanja linearnog tijeka nekim kreativnim rješenjima. S obzirom da se od benda nije niti očekivalo, sudeći po singlovima Odlazim, Vjerujem u nas, Rat i Pred lice sudbini, koji su nam suvereno najavili zvuk novog albuma, s povremenim simfonijskim i baladnim uplivima, naići ćete na pjesme sličnog koncepta: uvod-vers-bridge-refren-solo-vers-bridge-refren-finale, kao i na jednu žestoku pjesmu, koja je ispresijecana baladom, pa opet neka žestoka itd., što zvuči potpuno legitimno i all correct.

Otvaramo priču s pjesmom Čedna gradska lica, obradom grupe Atomsko Sklonište, gdje se odmah očituje socijalni trenutak albuma, a i snažna kritika koja je ustvari, iako je pjesma nastala prije 36 godina, i dalje nažalost aktualna. Slijedi jedini duet na albumu, već poznata pjesma s glumicom Renatom Sabljak, a zove se Mjesto kojem vjeruješ. Glorificirana ljubavna pjesma svakako ima tendenciju postati pravi radijski hit grupe, a na medijima i publici je da prepozna epičnost i moć koju refren ove pjesme nosi, kao i moćan solo Brune Mičetića. Singlovi Odlazim, Pred lice sudbini i Rat već su čitateljima ove recenzije poznati, Odlazim je lagana balada koja govori upravo o svom naslovu – odlasku i rastanku, a emocije koje prenosi uspješno mogu doprijeti do uma slušatelja, budući da, iako nosi klišejastu ideju, ostaje emotivno nabijena i sa snažnim inputom. Pred lice sudbini nabijena je stvar koja ima simfonijske elemente na klavijaturama Mirjane Mičetić, a ako ste mejdenovski nastrojeni, ovo će biti idealna pjesma na albumu za vas. Rat je poznata, snažna rock pjesma sa zaraznim refrenom i iskrenim vokalom, koja se od početka polako gradi da bi na kraju postala punokrvna rock balada, a sada dolazi novi materijal, a to je Sakrij me od svijeta, pjesma koja predstavlja pesimističan oblik Keopsa, tekstualno prikazuje nemogućnost izlaska iz patetike i melankoličnosti i životnog poretka, koja potpuno kontrira energičnoj glazbi i refrenu. Ovdje se događa i lagani obrat, nakon treće minute, gdje se priključuje direstraitovska gitara i započinje interesantan intermezzo nakon kojeg se vraćamo na efektivan i moćan aranžman.

Pjesma Tajni znak podsjeća na Divlje Jagode i na pjesme tipa „Kad te netko spomene“, sve su to uhu ugodne pjesme, nametljive kada trebaju biti i smatram da se uvijek mogu jednako stavljati uz bok kao i neke strane uspješnice. Tamo gdje idem sad vuče na shock rock, neke od izvedbi solo stvari Ozzyja ili Coopera, pretežito na Ozzyjevu „Not Going Away“. Veoma upečatljiv moment albuma koji tekstualno možda nije osobito naročit, no instrumentalno i produkciji doseže uistinu dojmljive razine. Album zatvara pjesma Vjerujem u nas, također jedan od singlova, a gdje se očituje spona s grupom HIM i utjecaji koji su poslužili kako bi se formirala vlastita priča.

Keops ustvari nije napravio ništa krivo – pjesme su provjerene, zvuče kao odavanje počasti spomenutim bendovima, produkcijski kvalitetne, pamtljive i poletne. Može se tu govoriti o manjku autentičnosti materijala, no to je već neka druga diskusija koja se treba doticati mnoštva bendova u današnje vrijeme. Lice sudbine prava je oda hard rocku u punom smislu, bez puno filozofiranja ili kompliciranja. Keops radi ono što voli, a raditi to i bez neke prevelike financijske koristi zasigurno je pohvalno, budući da se teško posvetiti nečem od čega je teško živjeti. No, je li samo ljubav dovoljna, to ćete morati provjeriti sami, a preporučam vam da provjerite.

1. Čedna gradska lica
2. Mjesto kojem vjeruješ feat. Renata Subljak
3. Odlazim
4. Pred lice sudbini
5. Rat
6. Sakrij me od svijeta
7. Tajni znak
8. Tamo gdje idem sad
9. Vjerujem u nas