Vikendi u Zagrebu su u zadnje vrijeme ugodno popunjeni raznim sadržajem, pogotovo glazbenim, stoga je i prethodni vikend bio jedan u nizu s odličnim koncertima. Jedna od onih dugoočekivanih se odvijala u Tvornici Kulture, a zasluge za to ide jednom od francuza koji svoj zvuk okarakteriziran s puno eksperimentiranja egzotičnih zvukova i house ritmova dugi niz godina prilično uspješno promovira.

Ludovic Navarre odnosno njegov projekt St Germain je imao premijeru pred hrvatskom publikom u Zagrebu. Prvo izdanje je imao prije 20 godina pod imenom Boulevard (The Complete Series), albumom koji je okarakterizirao njegov elektronski zvuk više nego nasljednik Tourist, apsolutni hit s kojeg je igrom slučaja jedna od pjesama bila špica za sportsku emisiju na nacionalnoj televiziji – So Flute. Prije Tourista je imao kompilaciju nazvanu From Detroit To St Germain s kojom je po prvi puta objavio pjesme koje je snimio u razdoblju od 1992.-1996., neke i s prvog albuma, prožete elektronskim zvukovima karakterističnim francuskoj elektronici devedestih.St Germain je Hrvatsku posjetio u organizaciji MENART BPMa kako bi promovirao svježi album, i to prvi nakon 15 godina – St Germain.

U Tvornici sam bio malo poslije 20 sati i najava rasprodanog koncerta se mogla odmah vidjeti. Mali pogon je poslužio kao warm up zona koju je zagrijavao Blacksoul uz house. Redovi na šankovima i garderobi nisu novost pa sam to obavio ranije i na vrijeme zauzeo mjesto. Kako se približivao 21 sat, prostor je već bio gotovo rijetko tako popunjen a i ekipa je stigla. Blacksoul je svoju svirku završio pet minuta nakon, svi su iz Malog pogona prešli u Veliki i svjetla su se postupno pogasila što je označilo početak koncerta.

Stage je bio popunjen instrumentima koji su bili mnogobrojniji od samih glazbenika, dok se bend vrlo brzo snašao. Koncert je počeo i publika je uživala, zvukom su prelazili s jednog do drugog pa završavali na trećem kontinentu, pravo putovanje od Malija preko Francuske do juga SADa. Fuzija instrumenata koji su se savršeno poklapali u buci koju je bend proizvodio svojom svirkom. Ludovic Navarre je ozbiljno i uvjereno pratio svakog od glazbenika iz benda, u skoro pa jedva vidljivoj mračnoj pozadini stagea, pokojim smiješkom potvrđivao zadovoljstvo.Kroz koncert se prelazilo od ranih radova pa sve do najrecentnijih singlova, poput Real Bluesa, koji je čak dva puta odsviran. Da li je razlog tome sam užitak benda za svirkom ili nedostatak repertoara, nećemo saznati. Treba naglasiti da su svi očekivali nekakav raspon oko 2 sata koncerta bez bisa, no bend je nakon odsviranih deset pjesama pozdravio publiku i otišao sastagea. Mnogobrojna publika je za svoju plaćenu kartu očekivala više te je uz poprilično glasan poziv bend ipak odlučio doći natrag. Odsvirali su dvije stvari, od kojih je jedna ponovljeni Real Blues, vratili se u backstage ali ne zadugo. Publika je bila jako uporna u naumu da se bend vrati i odsvira još jedan bis. S povratkom su odsvirali Sure Thing i rasplesali cijelu Tvornicu za kraj koncerta.

Fantastična poslastica za skoro sami kraj koncertne sezone o kojoj se ima što prepričavati. Sigurno je da koliko god koncerata pogledali rijetko kada imamo ovako veliko ime koje možemo gledati u koncertnom ambijentu a ne na festivalu koji poprilično uskrate cijeli taj doživljaj benda s ogromnim količinama svirki serviranih jedna za drugom. Oko razglasa se ima što reći, iako sam mišljenja da bi se prije publika trebala zapitati da li su došli na druženje ili koncert koji se čeka skoro pola godine.

Do sljedećeg javljanja iz metropole.