Nakon što je prvotni datum (29. svibnja) za njihov koncert povodom promocije EP-a Against all Authorities zbog rođenja djeteta Stickyja Fingaza morao otpasti, američka rap grupa Onyx napokon je održala ‘konkretan’ nastup pred zagrebačkom publikom ovog petka, 11. rujna, u jarunskom klubu Aquarius.

Poslije niza nastupa u regiji (Beograd 2013., Sarajevo 2014., itd.) slavnu njujoršku hardcore rap grupu dočekao sam na domaćem terenu. Prije nekoliko godina, kada su održali svoju kontroverznu turneju kroz Rijeku, Varaždin, Zagreb, Zadar (prekinut koncert) i Split, u organizaciji Neredove Neki Daniels agencije, bio sam, po roditeljskim mjerilima, premlad da bih se na jednima od najpankerskijih repera samostalno gurao sa posjetiteljima.

Otad je prošlo dosta vremena, pojedini koncerti su iz meni dan-danas nepoznatih razloga otkazani, tako da sam nešto stariji i zreliji dobio priliku za popravni te stoga mogu reći da sam s popriličnom količinom znatiželje čekao taj nadaleko opjevani, agresivni i energični show koji poslovnično publici Sticky Fingaz i Fredro Starr pružaju.

No da stvari ne budu onakve kakvima se čine, imao sam priliku shvatiti već po samom ulasku u Aquarius. Naime, iako je kao DJ bio najavljen DJ Illegal iz Snowgoonsa, od samog početka tu je ulogu imao domaći DJ i promotor Phat Phillie. Nadalje, kao warm-up Onyxu trebao je nastupiti kanadski reper Snak the Ripper, nedavni sarajevski gost i član istog indy labela – Stealth Bomb Records, ali je i on iz potpuno nerazjašnjenih (i što mi osobno najviše smeta, nigdje objavljenih) razloga izostao. Kako mi nikada kao glazbenik nije bio posebno napet (čime nipošto ne želim umanjiti njegovu umjetničku vrijednost), sasvim mi je svejedno bilo hoće li nastupiti on, Mica Trofrtaljka ili nitko, ali već u startu jasno mi je bilo da organizacija nije bila na nekoj pohvalnoj razini.
 

Što se tiče samih predgrupa, prošle su u laganom sivilu kao i cijeli događaj.

Prvi na redu, iako po timetableu nije tako bilo, doduše – koga je uopće briga za timetable, bili su Tibor (Dregermajster Crew) i njegov back vokal Mijat (Dekadenti). Ovu kombinaciju imao sam priliku kao predgrupu gledati na svibanjskom koncertu Cali Agentsa, i još tada su u meni stvorili dojam da im je potrebno još zajedničkog uhodavanja. Taj dojam nije se promijenio nakon petka, a obzirom da su imali povećih problema sa opremom (jedan mikrofon uglavnom nije radio, što zna povremeno predstavljati prepreku kada ste reper i kada vam se sve svodi na taj mikrofon), imaju djelomičnih olakotnih okolnosti na svojoj strani.
Njihova setlista bazirala se na Tiborov solo album Pacino u suradnji s rovinjskim producentom Flowdeepom, a tijekom nastupa kratko im se na bini pridružio DJ/reper Sinke Fresh.

Publika uglavnom nije bila animirana, već se tada moglo osjetiti lagano, nervozno meškoljenje među prisutnima kojih nije bilo više iznad 300-350, tijekom cijele večeri.

Slijedeći na redu nešto većeg broja predgrupa bila je mlada kvartovska ekipa iz Dubrave, RTC ali bez najavljenih Krv Istoka. Rad spomenutih nešto sam slabašno upratio preko suporta ekipe iz 40Industryja, ali ništa preposebno da bih znao o čemu su pričali na te poluispravne mikrofone.

Za kraj warm-upa nastupio je 40Industry, još jedan kolektiv iz Dubrave ali nešto većeg underground odjeka nego što je slučaj s njihovim prethodnicima. Obzirom da ‘popularni’ Forty  djeluje kao kolektiv okupljen oko graffitera i drugih hip-hop aktivista, a ne kao regularna grupa, više su kroz nastup od gotovo pola sata izvodili pjesme sa solo projekata ove petorke MC-a te jedan zajednički session a uz veliku podršku publike u jednom momentu im se pridružio i slavni Target, koji hvalevrijedno supporta svaki event te ga viđam na svakom iole većem rap događaju u Zagrebu. 
EDIT: U potpunosti sam s uma smetnuo činjenicu kako je rezident Hip Hop Unityja, DJ Katz, bio na ‘jedinici i dvojci’ za vrijeme warm-upa.

I napokon, negdje oko 1 iza ponoći, dugoočekivani dvojac sišao je iz backstagea te se provlačeći kroz publiku popeo na binu. Prije nego nastavim sa samim opisom koncerta, kratko ću slabije poznavatelje uputiti (smoriti) u lik i djelo Onyxa, a oni koji su već s time upoznati, slobodno mogu preskočiti slijedećih nekoliko paragrafa.

Iako su karijeru započeli još krajem 80-ih godina kao mladići u Queensu, ozbiljnije upoznavanje širih masa sa pojmom Onyxa kao rap grupe uslijedilo je potpisom tadašnje četvorke za slavni label Def Jam pod ravnanjem Jam Master Jaya, nekadašnjeg člana RUN DMC-a.
Prvo izdanje, album Bacdafucup (1993.) ostvario je, kako kritički tako i komercijalno, ogroman uspjeh te je lansirao grupu u ‘rap stardom’ tog vremena, a to u New Yorku 90-ih, kao zlatnom dobu oldschoola, nije mogao svatko.
Fredro i Sticky postali su instant zvijezde, Big D.S. grupu je napustio radi (užasno neuspješne) solo karijere (kasnije je preminuo od raka, 2002. godine), a album je iznjedrio dan-danas najveći hit grupe, singl Slam. Zanimanje medija za ovu grupu nije se stišavalo, dapače, još je više došlo do izražaja osvajanjem Soul Train nagrade za najbolji album, redovitim airplayem Slama te dakako, Stickyjevim pucanjem iz pištolja za vrijeme dodjele nagrada The Source magazina 1994. (VIDEO)

Dvije godine nakon prvog, 1995., objavljen je drugi po redu album, All We Got Iz Us, ovaj puta nešto manje komercijalno uspješan, ali kritički i dalje iznimno hvaljen. Dvojac frontmena povremeno je plovio i u glumačkim vodama, što se nastavilo i desetljeće kasnije, ali uglavnom uz manje epizodne uloge u TV serijama te pokojom filmskom pojavom (ili naslovnom ulogom u trashevima).

Zatim, slijedeća godina koja je bitna za Onyx je 1998. kada je objavljen njihov Shut ’em Down album, još mračnije tematike, a bitna stavka za ovaj album je videospot/pjesma React, koja je široj publici predstavila tada u potpunosti nepoznatog repera, 50 Centa. Na albumu je bila nekolicina slavnih gostiju, od spomenutog Fiftyja, pa do DMX-a, Raekwona, Method Mana, Big Puna i drugih. Album je nakon trogodišnje pauze ponovno vratio Onyx u žižu pozornosti, zahvaljujući ponovnom kritički-komercijalnom uspjehu ali su tada stvari krenule pomalo nizbrdo za ovaj trojac (premda Sonsee nikada nije imao veću ulogu niti je uživao posebnu pažnju javnosti kao Starr i Fingaz).
Predstojeće godine bile su godine mediokriteta za Onyx, a obilježile su ih, kako osobne, tako i poslovne poteškoće. Fredro je bio u centru pažnje ali ne zbog solo ostvarenja nego zbog svađa i tučnjava s 50 Centom oko nikad razjašnjenog ubojstva Jam Master Jaya, Sticky je pijan igrao ruski rulet (VIDEO) a 2007. godine u Las Vegasu, njegov brat – reper X-1, umro je nakon vjerojatnog samoubojstva pucnjem u glavu. Osim gotovo beznačajnih albuma Bacdafucup Part II (2002.) i Triggernometry iz 2003., grupa kao da nije postojala sve do prije koju godinu, kada su ih malo pobudile raznorazne suradnje, od kojih najviše za istaknuti vrijedi nizozemsku grupu Dope DOD, stilski dosta slične repere.
Nakon 11 godina diskografske pauze, izuzmemo li nekolicinu kompilacija, grupa je 2014. objavila album Wakedafucup, na kojem su im gost bili nedavno preminuli Sean Price, A$AP Ferg, spomenuti Dope DOD i dr., čime su se ponovno vratili raznoraznim turnejama po Europi i svijetu, a zadnje izdanje, #AAA, bio je njihov svojevrsni komentar na zbivanja u rasno podijeljenoj Americi.
 

–         

Treba reći kako su glasine i live snimci bili kvalitetni svjedoci: Onyx je zaista razjarena grupa sa nastupima koji su pravi kokteli energije, ispunjeni skakanjem, šutkama i pokojom akrobacijom dvojca, a pritom mislim na nerijetke stage diveove Sticky Fingaza.
Nije toliko teško odrediti arhetip pojedinca koji pohodi koncert Onyxa, u našem slučaju najbolje bih ga povezao sa obrijanim navijačem, obožavateljem lika i djela Stoke, koji je i u petak dobio, kao i Nered, poseban pozdrav od Onyxa. Zanimljivost je kako Nered i Stoka, kao dva eminentna člana domaće rap povijesti, imaju snimljen spot sa Onyxom pod nazivom Vrijeme je, a nije naodmet spomenuti kako je ta pjesma nedavno prešla brojku od milijun pregleda na youtubeu, što je posebna čast.

U svakom slučaju, vratimo se na koncert koji je otvoren sa Throw Your Gunz, pjesmom koju je, kako sam spomenuo, Sticky svojedobno shvaćao malo preozbiljno.
Na moje iznenađenje, Slam, koji je najveći banger i razlog za skakanje, bila je druga-treća pjesma na setlisti. Inače sam navikao da se najveći hitovi uglavnom izvode pri kraju koncerta, a prilikom kraće konverzacije s jednim random posjetiteljem, pomalo razočarano sam slušao njegovu primjedbu po pitanju toga.

Odvojili su Onyxi minutu vremena kako bi pozdravili svoje mrtve kolege, pa su redom tako pozdravili 2Paca (danas je 13.9., točno 19 godina od njegove smrti op.a.), Biggieja, ODB-a i Gurua, a setlistu su nastavili uz Last Dayz. Publika nije prestajala skakati, sve više se osjećao alkohol u zraku, nemalom broju pojedinaca i u krvi, Aquarius je bio ispunjen dimom a osim alkohola, svako malo sam zakretao glavom u smjeru iz kojeg se osjetio miris svima nam znane biljke. Presjek poznatije diskografije potom se nadovezao na All We Got Iz Us, zatim Shut ’em Down, poseban RIP dobio je preminuli Big DS, buđenje scene Fredro je najavio uz singlove posljednjeg albuma, Wakedafucup, Buc-bac i Turndafucup, da bi se koncert bez bisa završio uz njihovu obradu Monchovog Simon Says – Onyx Says.

Pozdravi i zahvale publici, organizatorima i Phat Phillie, uslijedili su prije ponovnog povlačenja u backstage, a iako sam bio sretan što sam uživo poslušao jedan od nekada omiljenijih sastava zbog kojeg sam donedavno bio spreman banuti u Sarajevo, Beograd, pa čak i na reggae festival u Bratislavu, ostao sam lagano zapanjen činjenicom da se njihov ovako kratak i samo hitovima prošaran festivalski koncert priveo kraju već nakon nepunih sat vremena, premda je na već odavno obezvrijeđenom rasporedu pisalo sat i pol.

Onyx, ja NE biram tebe, barem dok se ovaj lagano gorak okus ne popravi nekim bolje organiziranom spektaklom, koji svakako može uključivati pištolje, naravno, usmjerene samo u plafon.

Fotografirali: Vedran Jalžetić (3. foto) & Tena Abičić (1./2. foto).