(Six Pack)

Odmah nakon bolske egzibicije i festivala Graffiti na Gradele (izvještaj), kao usputna stanica pri povratku kući na putu mi se našao zanimljiv novopečeni festival našičke udruge KLAN (Kreativni laboratorium Našice) po imenu Impulse Park Fest. Ime ovaj festival, logično, nosi jer je lokacija festivala iznimno lijep našički park koji, ako sam dobro informiran, datira još iz slavnih dana grofovske obitelji Pejačević.

Pod ravnanjem predsjednika spomenute udruge i osobnog prijatelja Vanje Hrvoje Dražića, ovaj mali festivalčić doživio je svoje treće izdanje, makar prvo u festivalskom formatu od više dana, budući da je prethodnih godina bio više u funkciji najobičnijeg ljetnog partyja. Kako sam veliki pobornik svakog lokalnog buđenja scene kao stanovnik sela od 2,500 stanovnika gdje se gotovo ništa ne događa, svaki ovakav put u neko drugo mjesto u kojem svjedočim buđenju stanovništva istog, barem na koji dan, predstavlja mi posebnu satisfakciju.

Iako je nominalni i najiščekivaniji dio festivala započeo u četvrtak, 30. srpnja, već u utorak i srijedu program je neslužbeno otpočeo uz likovne radionice Slama pod mentorstvom akademskog kipara Ivana Hajeka, ujedno i člana udruge KLAN, kao i volontiranjem radnika Srednje škole Isidora Kršnjavog. U spomenuti četvrtak dio programa započeo je uz KLANfešt od 17,30h te nastupe zagrebačkih bendova Šumovi protiv valova, The Marshmallow Notebooks te Nikšu Martinovića/Rokambola kao i kratkometražnim filmskim projekcijama poslije 21,30h.

(Šumovi protiv valova)

(Nikša Martinović/Rokambol)

Ovaj dio, bit ću iskren, uobličio sam instrukcijama sa facebook eventa budući da sam taj dio programa zbog u početku članka spomenutih obaveza, bio prisiljen propustiti.

U petak, 31. srpnja, red je došao na najveću glazbenu rošadu ovog crossover rock/hip-hop festivala.

Prvi bend koji je odvažno i apsolutno bez moje novinarske podrške izišao pred okupljene bio je Buć Kuriš, i osim što momci imaju originalno ime, to je sve što mogu reći o njima. Publike je bilo jako malo, barem pred bendovima, budući da su se sramežljivi posjetitelji uglavnom sakrivali pri krajevima ograđenog festivalskog kompleksa.

Ništa posebno bolja situacija nije bila ni prilikom nastupa mojih Vinkovčana, već dosta uhodane rap/beatbox kombinacije Siky & Medo, koji su uz poneke Medine b-box solaže uglavnom izvodili Sikyjeve pjesme sa starijih EP-eva, koje sam već puno puta poslušao na Black Thing Partyjima ili drugim koncertima u Vinkovcima.

(Siky & Medo; fotografija preuzeta sa Sikyjeve fan stranice)

Kako je vrijeme lagano, a alkohol (kojeg se svakako i obvezno kasnije moram dotaći) brže tekao, slijedeći bend koji je u petak nastupio bio je Oprezno sa škarama, još jedan mladi bend u čiji bi se demo lik i dijelo morao više upustiti kako bih mogao konkurentniji članak napisati, dok su ionako vjerojatno svi iščekivali koncert srpskih punk-rock velikana iz Six Packa.

Obasjani plavim mjesecom, koji je, čini se, samo meni imao boju kao i svake druge noći, ovi srpski veterani (ako ih tako možemo nazvati) okupili su već nešto veće mnoštvo pred binom, što je bilo i za očekivati budući da se radi o svojevrsnim headlinerima cijelog festivala, kada je već Krankšvester iz prema Ferragostu obveznih razloga morao otpasti.

Kroz jednosatni repertoar, Miki i njegova prateća ekipa su uz povremene pošalice i razgovore s prisutnima odradili svojevrstan presjek svoje 20-godišnje bendovske karijere za vrijeme kojih se tu svakako pronašlo vremena za neke od najvećih uspješnica, kao što su Nekako najviše me boliš ti, Olovke izlomljenih srca, Delfinov let, Fabrička greška te Crveni makovi, a osim dva-tri mlađahna, irokezama obilježena pankera koji su vjerno pogali u šutkama sami sa sobom, dio publike mahom su činili stariji, pomalo melankolični posjetitelji čije su srednjoškolske dane i srednjoškolske pankerske faze (koji su mnogi imali), vjerojatno Six Packovci svojedobno obojali svojim kultnim pjesmama.

Našlo se vremena tu i za bis od strane ove vesele družine, ali zov sanitarnog čvora u to vrijeme bio je jači stoga kada sam se ponovno vratio u pomalo trippy prostor festivala, red je došao na jungle/drum ‘n’ bass sekciju, koju je nakon ponoći postavljanjem DJ pulta na bini započeo OH Man. Već lagano i sam opijenom kvalitetnom našičkom atmosferom i nekvalitetnom kvantitetom piva(1)*, lagano sam se u dobrom društvu prepustio đuskanju na jednolične ali uvijek zavodljive dnb taktove DJ izvođača, a dakako da je najviše tome pridonijelo samo ime i pojava Filipa Motovunskog, kao po osobnom ukusu ponajvećeg imena domaće dnb scene, kao i regionalne uz DJ Rahmaneea.

Po završetku njegovog seta, red je došao na orahovačkog dnb/hip-hop producenta Moza koji performansom nije nimalo kaskao za svojim renomiranijim kolegom, a za propisan završetak večeri pobrinuo se DJ iz klupske večeri Cosmic Vibes.

(1)* – Ono što ću sada spomenuti po dobivenim saznanjima nije ‘greška’ organizatora festivala, ali čija god da je, neću ulaziti ali svakako osjećam da trebam napomenuti. Naime, kao već iskusan festivalac sa više desetaka velikih festivala i koncerata u nogama, moram reći da nikad nisam naišao na točeno pivo od 0,4l. Nije stvar količine i da bi 0,1l ikad radilo razdor i razliku, ali je pomalo stvar principa neodreagirati na ovakvu glupost koju su sa mnom mnogi kratkotrajni prijatelji dok si idete kupiti pivo na šanku uz kratku šačicu razgovora jednako prokomentirali. Nadam se da se ovakva situacija neće ponoviti, jer dokidanjem posjetitelja za tih 0,1 samo principijalno ugostitelji sami sebi rade štetu. Ili smo primorani na kapi za oči od 0,3l ili pijemo, po definiciji točenog piva, točeno piva od 0,5 i amen. Nije ovdje problem ni cijene, 10 kuna nije strašno. Ali, ako moram platiti po matematičkoj eksponenciji tih 2,5kn da popijem kao čovjek to točeno pivo, nemam ništa protiv.

Slijedećeg dana, u subotu, kada je pivo isto bilo 0,4l, bilo je nešto više izvođača na rasporedu.

Osječki Reset prvi je izišao pred kao i jučer jednaku šačicu sramežljivo okupljenih, još pod okriljem zraka sunca, stoga se ni ovi mladi rockeri nisu nauživali posebne podrške koje je moglo biti obzirom na simpatičan nastup, agresivno riffanje i još agresivnije ‘mlaćenje’ kosom od strane članova.

Po završetku njihovog nastupa, kratkotrajno se u gas-maski pred okupljenima pojavio jedan kvalitetan domaći MC, Mr. Spinoza aka Slim. Kvalitetan kao reper, ali također kao ugostitelj i prijatelj, nije se ni sam nauživao posebne podrške okupljenih koji su se nekako tek po padanju mraka polagano primakli sredini festivalske ledine, koja nekako ambijentom više odgovara techno-trance događajima, ali je u svakom slučaju poslužila.

(Mr. Spinoza)

Spinoza bez back-vokala, što je dokazano teže, dobro se borio sa ne toliko kompetitivnim ozvučenjem izvođenjem uglavnom setliste sa nedavno objavljenog albuma Pakujem. Tek se pri završetku njegovog nastupa spomenuti organizator Vanja, i sam kao beatboxer/reper, zaletio kao back-vokal i featuring izvođač Slimu pomogao privesti nastup kraju.

Slim je uzvratio istom mjerom već dobrano zbog obveza promuklom Vanji koji je bio slijedeći izvođač kao frontmen domaćeg crossover rap/rock benda Kurje oči. Mladići možda nisu Rootsi, RATM ili ako ćete po naški, Gole žene, Funksteri ili neki drugi sličan prateći bend, ali da mogu napraviti kvalitetan show u svom mjestu i da imaju visok potencijal za doseći, u to nemam sumnje. Izvedbom svojih poznanica kao što su Sunce iznad krndije, Balkan ili 007, polagano su u maniri headlinera pobudili momentum u publici koja je već sad bila na nekoj puno većoj i za nastup osvježavajućoj razini, dok se mene posebno dotakao western storytelling pjesme koja nosi ime kultnog Leoneovog špageti vesterna, Dobar, loš, zao. Vanja je potom kao pravi frontmen publici poimence predstavio svakog od članova benda, kao što je to danas trend među izvođačima tijekom ili po završetku koncerta.

(Kurje Oči)

Instrumentalni bend Go Run Donkey Hot! osim originalnog imena i psihodelične atmosfere već nije bio toliko popraćen koliko je laganom glazbom pomalo uspavao publike, i to pred nastup osječkih rockera iz Syndromea.
 

Ovi momci, inače prvi intervju na našem portalu još prije dvije i pol godine, već na slavonskom tlu dobro su poznat bend sa mnoštvom gaža, a za nastup na Impulseu izveli su nekoliko svojih pjesama sa posljednjeg albuma nazvanog Imitator. Otvorili su snažnom instrumentalnom skladbom Neonski ratnici, potom je Sedam kao analogija sedam smrtnih grijeha dobila poseban aplauz, a ništa slabije nije bilo ni za pjesme Lijepo, najnoviju Tragovi te Život sa mnom, možda i najveći hit benda, kada su mjesto izmijenili sa DJ-ima za tu večer.

(Syndrome)

Kako je dan ranije bila večer junglea/drum ‘n’ bassa, subota je bila više dan za neki old school techno i house, koji se manifestirao pod nastupima DJ-a kao što su Moshouse, đakovački Ervin Mandari, inače rezident Urban Art projekta, Ewana te naposljetku Oberona. Nisam previše ispratio DJ promjene jer sam kao i dan ranije, u maniri pravog Hunter S. Thompson novinara već podosta nauživao čarolijama piva, koje je i dalje bilo 0,4l te sam se polagano njihao, stopljen u istovjetno društvo do najranijih jutarnjih sati.

Sama atmosfera u Našicama bila je na jako zadovoljavajućoj razini. Osobi mojih karakteristika i socijalnih obilježja nije problem pronaći homogenost ni u kakvoj žanrovskoj i ljudskoj strukturi pa se mogu pohvaliti da sam se pošteno proveo ovaj vikend na Impulseu, kako u društvu dobrih bendova, tako i u društvu dobrih ljudi. Ovisno o rasporedu, obvezama i line-upu za nagodinu, ne bih imao ništa protiv kada bih i dogodine iz prve ruke posvjedočio hvalevrijedan rast festivala kao što je Impulse, kojem želim da kao i Backyard polagano dokida monopolitet Ferragosta (kojeg nesumnjivo najviše volim, ali hej, bolje tri vrhunska provoda nego jedan) kako bih radije trošio novac na HŽ prijevoz do lokacija u Slavoniji nego na ugostiteljstvo na obali koje sve češće, iz turistički-netaktičnih i pomalo sebičnih potreba čiste ljudske egzistencije prolazi granice normale. No to je već problem za neke druge članke, opet ne znam izvući normalnu konkluziju pa ću samo reći da je Impulse dokazao da nisam pogriješio u izboru putanje do kuće. Kao što rekoh, neka takav slučaj bude i nagodinu.

Fotografirala: Tena Abičić