Silente, mladi dubrovački bend kojega sam upoznala i zavoljela još od nagrade Porin za najboljeg novog izvođača, održao je 23. srpnja 2015. u zadarskom Arsenalu dvosatni koncert.  U prekrasnim, plesnim melodijama uživalo je oko petstotinjak ljudi. Od početka koncerta bilo je vidljivo kako ovi mladi ljudi uživaju u tome što rade.

Ovaj pop/rock sastav čini pet izrazito nadarenih članova od kojih neki sviraju i više od jednog glazbenog instrumenta. Izvrsna ritam sekcija, Šimun, Sanin i Ivuša, fantastični vokali Tibor, koji svojim radom nogu i kosom podsjeća na legendarnog Jima Morrisona i Doris, koja svojom vilinskom pojavom upotpunjuje nastup te tako „silenteovska“ violinistica Lorena savršeno se uklapaju u cjelokupni imidž benda. Album prvijenac Lovac na čudesa donio im je neviđenu popularnost. Terca na tišinu je legendarna pjesma, ali to je samo početak priče. Sve ostalo što je došlo ili će doći nadmašit će Tercu.  Fenomen Silentea bi se mogao analizirati, ali se svodi na uvjerenje da su drugačiji od drugih i da njihovi stihovi dolaze iz srca.

Publika svih uzrasta je s oduševljenjem prihvaćala sve pjesme. Dokaz njihove strastvenosti i predanosti jest nezgoda koju je doživjela jedna od pjevačica. Naime, tijekom izvođenja jedne od pjesama, Tibor je, vrteći se, gitarom udario u lakat također rasplesanu Doris. Nakon pružene pomoći i povratka na pozornicu, Doris je izjavila da je ponekad dobro malo plakati.

 Bend ima odličnu perspektivu, znaju svirati, lijepo izgledaju. Prvi su koji kažu da ih ne mora svatko voljeti i da se ne moraju svima svidjeti. Možda je u svemu tome bitno da ostanu vjerni sebi i da rade ono što vole u životu. Tko ih je volio prije Terce, voljet će ih i sada. A tko ih ne može zavoljeti… bože moj… gdje bismo  stigli kad bi svi slušali istu glazbu.