(foto: Samir Cerić Kovačević)

Za početak – imam potrebu ispričati se na nedostavljanju izvještaja na vrijeme. Ne zato što posebice  vjerujem da sam ikome dužan, nego čisto zbog poštivanja osobne etike od koje sam se za potrebe ovog događaja nakratko otklonio zbog izvanrednih okolnosti.

Naime, kako je festivalska sezona u punom jeku, tako je i šestorka našeg malog portala razbacana po mnogim festivalima i koncertnim manifestacijama, a kao dodatna poteškoća svakako se javlja nepostojanje kakve improvizirane redakcije te se u slučajevima eskapade u Zagrebu (konkretno, u mom slučaju), čine kao posebna poteškoća za promptno reportiranje o posjećenom događaju.

Nego, započeo bih kraćim uvodom u moje poimanje Zagreb Callinga.

Premijerno izdanje pod ovim imenom javnosti je obznanjeno još u veljači. Zajednička suradnja Avalon produkcije i ITB-a prvotno je najavljivala gostovanje punk-rock ikone Billyja Idola na prostoru ŠRC Šalate. Isprva to u meni nije polučilo posebnu reakciju, obzirom da nisam previše razmišljao o još jednoj odiseji ka Zagrebu čisto iz razloga da čujem nekog tko me ne zanima pretjerano, naspram svjedočanstvu potencijalno antologijskom koncertu, kakav se dakako očekuje od ovakvog imena. Kada je u travnju na ‘line-up’ dodatno ime elektronskih velikana Faithless, to je već upalilo brojne kombinatoričke lampice unutar logističkog ‘put-smještaj-ulaz-sve ostalo’ mehanizma u mojoj glavi.

Promocijsku i marketinšku moć ovog koncerta ne moram previše spominjati, dovoljno je reći da se radilo o nemalo broju billboarda, plakata po Zagrebu, najava u novinama/na portalima i drugom, čime je događaj poprimio velike obujme i  povukao za sobom posebnu pažnju javnosti. Najave o najvećoj produkciji koju je Šalata vidjela nikako nisu odmogle fami koja je pratila Zagreb Calling prije samog otvaranja.

Ponuda dan prije otvarajućeg koncerta za posao stage helpera i raznošenje opreme/postavljanje pozornice uz vjerojatnost dodatne zarade ponukale su kolegu iz portala i mene da se okušamo i u toj dimenziji organizacije koncerta dosta nepoznate javnosti, a dodatak od  80 tona opreme i spomenutoj rekordnoj produkciji pomogle su u odluci prihvaćanja ovog, za mene nesvakidašnjeg zadatka, čime se vraćam na one u uvodu spomenuti izvanredne okolnosti.

Kratko ću samo spomenuti cijenu ulaznica (229 u pretprodaji, 249 na vratima) za svaki od oba dana. U normalnim okolnostima, radilo bi se o povećoj cijeni za domaće standarde. Ali, ako ste svjesni činjenice da ćete platiti tri benda, toliku promociju, produkciju i organizaciju, više se, barem u mojim očima, ne čini toliko puno. Da, zaboravih dodati da su kao predgrupe prvog dana odabrani Partibrejkersi i Psihomodo Pop, rekao bih očekivano i opravdano, a drugog dana Nipplepeople i Detour.

Ponedjeljak, datum 13. srpnja napokon je stigao, a obzirom na popunjenost Šalate, da se zaključiti da je u mnogim kalendarima bio posebnim markerom zaokružen.

Kako dolikuje reputaciji ovakvog događaja, satnica se maksimalno poštivala (što je nažalost ponovno povuklo slabiju posjećenost predgrupama za što redovito krivim domaći mentalitet i stav ‘ma sigurno će kasniti pola sata-sat’, na što je domaća publika već generalno počela računati).

Pred pomali broj okupljenih, za što ćemo osim satnice, statusa predgrupe, već spomenuti stav publike i pokoju kapljicu kiše, u 19h stali su Zoran Kostić Cane i njegovi Partibrejkersi. Kao u nekim davnim danima, poput nekog srednjoškolskog garažnog benda ili prvog izvođača u danu na nekom festu, introvertirani Cane i PB stupili su pomalo bezvoljno, ali svejedno su imali sasvim solidan uvod. Demotivacija u njihovom slučaju nije neopravdana i bezrazložna. Njihov repertoar otvoren je sa Ako si, a povremena komunikacija i letimično spontani aplauzi iz publike eventualno su intenzivniji bili za vrijeme izvođenja Hipnotisana gomila i Kreni prema meni. Pedesetominutni nastup polagano se priveo kraju, da bi nakon kraće pauze pred nešto veće mnoštvo koje se počelo zbijati u koncertni prostor i tribine Šalate izišao Davor Gobac i njegova vesela družina Psihomodo Popa.

Veseljak kao uvijek, nešto energičniji Davor uspio je u animaciji publike više nego Cane, a svojim scenskim nastupom nikako ne pokazuje ‘višak godina’, obzirom na standardne doze divljanja i pozitivno okarakteriziranog glupiranja.

Njihov performans otvoren je uz Supstance, dok se kroz setlistu (koju ćemo vam priložiti za 5 od 6 izvođača) uglavnom provlačio cijeli presjek karijere, izmjena novijih pjesama (Bejbi, Donna) sa standardnim perjanicama skupine (Frida, Ramona, Ja volim samo sebe, Osjećam se haj). Zadovoljstvo nastupom nije krio ni kasnije pri druženju sa znatiželjnicima, a može se reći da nije bio u krivu kada od zagrebačke publike zatražio pomoć da ‘pokaže Billyju što je rock ‘n’ roll’.

Nakon finalnog postavljanja pozornice, u 21.30 pred okupljene je izišao Billy Idol. Ikona izblajhane, plave kose, sa 60 godina na leđima možda više nije mladi ozloglašeni fan još ozloglašenijih Sex Pistolsa, niti panker iz Generation X, ali svakako da nije ni starčić kakvim bi ga se moglo smatrati obzirom na godine. To je već u startu demantirao energičnijim pokretima, skakutanjem i adolescentskim skidanjima majice, ali je za ukupni dojam o njegovom nastupu mimo izvedbe pjesama izostala veća razina komunikacije s publikom osim standardne kurtoazije ‘najbolja ste publika ikad’. Bit će da se sa količinom posjećenog koncerta povećava i moja intolerancija  prema očekivanoj patetici izvođača, ali to je samo moj problem.

Pankerski Dolph Lundgren prijestolnicu je posjetio u sklopu turneje Kings and Queens of the Underground, kojom promovira istoimeni novi album nastao nakon poduže stvaralačke pauze.

(foto: Deyan Barić)

Sa spomenutog albuma za početak je izveo Postcards from the Past, da bi i on lagano šarao setlistom kroz svoje stvaralačke faze sa novijima Can’t Break me Down u miksu sa starijima koje su vratile glitchy 80e na velika vrata Šalate uz Dancing with myself. Lagano ljuljuškanje publike na parteru i tribina bilo je prisutno za cijelog koncerta, neovisno radi li se o poznatim hitovima ili novijim i nepoznatijim pjesmama, a sva ta opijenost došla je do izražaja za vrijeme intimnije akustične izvedbe pjesme Sweet Sixteen. Uslijedio je zatim solo njegovog Slasha – Stevea Stevensa, od nekoliko minuta, koji je sudeći po reakcijama izveden fantastično, uz primjese nekakvog latino gitarskog ambijenta, a izveo je i dio kultne Stairway to Heaven. Nakon ove ne-monotone solaže, Billy je predstavio članove svog kolektiva, da bi zatim uslijedio kaos. Billy je izveo svoj ponajveći hit, Rebel Yell, svojevrsni anthem punk-rock glazbe. Reakcija publike bila je harmoniji sa reputacijom pjesme i izvođača, a nakon nje kratko se vratio na bis na kojem se izveo početni riff pjesme Wedding, što je bilo konačno od Billyja za zagrebački spektakl.

Rock zvijezda koja nije u potpunosti posrnula pod napastima opijata i slave, malo je koga ostavila ravnodušnim i nezadovoljnim, sudeći po publici koja je po osobnom sudu mogla biti zadovoljna viđenim. Koncert je svakako u kategoriji ‘priče za unuke’, a iako me ne dotiče previše žanrovski, neki kult koji Billy nosi svojim imenom i karakterističnom pojavom ne ostavlja nikoga bez impresije, pa tako ni mene. U svakom slučaju, bilo je lijepo čuti neke hitove i to ne u Winamp kućnoj verziji te se na momenta vratiti u atmosfere većih koncerata i bunta 70ih/80ih pa barem i na jedan sat, a vjerujem da će se sa mnom složiti i 5,000+ okupljenih.

Nakon završetka koncerta, utovar pojedinih dijelova njegove opreme nakratko je pomogao pri zaboravu na njegovu izvedbu ali to napominjem samo kroz šaljivi kontekst, ukoliko netko nije shvatio poruku. Billy u današnjoj industriji možda više nije idol, ali će svakom glazbenom sladokuscu zasigurno zauvijek ostati Idol.

Sutradan, na red je nakon doze punk-rocka došao red za malo vibrirajuće i polagane elektronike.

Kao i dan ranije, u 19h red je došao na otvarajuće izvođače, a to je u ovom slučaju bio dvojac Nipplepeople. Kao i Partibrejkersi dan ranije, pred malim brojem okupljenih što je u slučaju ovih elektronskih nada nezasluženo, no što je tu je, rekao bih svakako očekivano obzirom da kao ime još nisu toliko koncertno afirmirani, ali povlače misterioznu pojavu obzirom na maske koje nose na licu. Njihovu setlistu nemam u fizičkom obliku, ali vam je u potpunosti donosim dolje.

1. Softcore

2. Sutra (Remix)

3. Broj

4. Balkan Express

5. Svaki put

6. Sanjam

7. Frka

8. Ne volim te

9. Sutra

Nakon njih, uslijedila je accoustic-pop petorka iz Detoura predvođena simpatičnom pjevačicom Majom. Nešto odmaknutiji od žanrovskih okvira večeri, kolektiv je uspio zatresti koljena i tabane dobrog dijela prisutnih svojim pristupom i laganim hitovima poput početne Ljeto, zatim kasnije Nova nada, Snijeg, Daleko i Srce, a vokalne sposobnosti pjevačice vrijedi posebno pohvaliti. Pomalo je žalosno što ovaj bend, po skromnom osobnom mišljenju, još uvijek ne dobiva potreban chaplinovski Limelight i veću prisutnost na domaćoj glazbenoj sceni obzirom na dugotrajnost a i kvalitetu, koja možda ne odgovara ovakvom, rekao bih, festivalskom open-air nastupu, ali to nikako ne umanjuje njihovu kvalitetu. Za kraj, odali su počast kolegama iz benda Yammat izvedbom njihove uspješnice Tvoje lice se promijenilo, nakon čega su binu predali tehničarima i radnicima koju su vršili posljednje preparacije pred zahtjevne vizualne potrebitosti za nastup Faithlessa.

Bilo je nepotrebnih diskusija oko odabira predgrupa za Faithless, obzirom da u slučaju Detoura nikako naglasak nije na njihovom elektroničkom primjesu glazbe, ali to zapravo i nije toliko bitno jer su kao grupa odradili sasvim respektabilan nastup predvođen Majom i njenom fairy pojavom.

Pred okupljene je zajedno sa bendom pjevač Maxi Jazz izišao oko 21,30h, makar je prvotno nastup bio najavljen za 21,45.

Karizmatičnu pojavu ovog tamnoputog glazbenika slijedila je i njegova Sister Bliss, uz bend s kojim zajedno čine kultnu grupu Faithless, makar je dosta često (i pogrešno) vjerovanje da samo Maxi sačinjava grupu.

Uz taktove ne toliko poznate Emergency i veliki natpis 20 (koji označava njihovu dugotrajnost) uz fantastične audio-vizualne te laserske efekte otpočeo je i njihov dugoočekivani spektakl, pred nešto manje brojnijom publikom nego dan ranije na Idolu, obzirom da su i tribine bila zatvorene. Dva dana ranije, spektakl su priredili pred 45,000 ljudi na Exitu, stoga se na Šalati nije očekivalo ništa manje.

Moram priznati, ništa manje se i nije dogodilo.

(foto: Samir Cerić Kovačević)

Veseli Maxi svojom pojavom uveseljavao je publiku konstantnim uzvicima i pohvalama na račun publike, što vam je svakako ugodno za čuti (da, čak i ako je kurtoazna, ljubaznost uvijek ima visoku cijenu).

Nedugo nakon početka, uslijedila je prva veća poznanica, pjesma God is a DJ, što je i publika vrlo lako prepoznala. Opijena laganim i neagresivnim elektronskim taktovima, iako manje brojnija, publika je bila u jako sličnom transu kao i dan ranije.

Potom su odsvirane nekolicina mediokritetski poznatih pjesama poput Muhammed Ali, Crazy Baldheads i Mass Destruction, čije ‘nepoznavanje’ je Maxi kratio pohvalama na račun publike i alegorijama da je Šalata njegova ‘crkva gdje on liječi rane’.

Zagrepčani su zatim svjedočili još jednom antologijskom momentu, a to je bila izvedba bezvremenskog hita Insomnia za koji sam poprilično siguran da ga znaju i ljudi koji ne znaju čiji je ili kako se točno pjesma zove. A to je već velik uspjeh u današnjoj pop kulturi.

Za vrijeme pjesama Hands i Everything will be allright tomorrow spotlight su nakratko preuzeli engleska pjevačica Kyla la Grange, koja će se pojaviti pred okupljenima i za vrijeme predzadnje Music Matters te njen sunarodnjak, pjevač Leigh Stephen Kenny/LSK.

No ono što su također vjerojatno svi čekali još je jedna megauspješnica Faithlessa, a to je pjesma We Come One. Za vrijeme izvedbe ove pjesme, Maxi je sa publikom bio u maksimalnoj interakciji za vrijeme igrice oko njegovog podizanja prsta, koji je bio praćen uzvikom publike ‘One’ kad bi za to bio red. Zvuči istrošeno, ali zagrebačka publika i melankolični Maxi zaista su bili ‘jedno’, što je krajnji uspjeh koji tražite na koncertu kao izvođač a također i kao član publike.

To je ujedno uz spomenutu Music Matters bio dio bisa, nakon kojeg nije uslijedio još jedan od publike zatraženi. Dva tegljača opreme, prepune vizualnih i rasvjetnih tijela izazvao je u meni ponovni zaborav na maloprije doživljeni koncert a raspoloženje prethodnog dana bilo je nakratko ponovljeno kroz još jedan, sada simpatični, ‘zašto sam pristao na ovo’ deja vu.

Moram iskazati finalno zadovoljstvo ovim Zagreb Callingom, koji je imao dječjih bolesti kao premijerni, ali kao manifestacija ovakve veličine, za očekivati je da će iz godine u godinu (barem bi trebao) napredovati i naposljetku izrasti u još jedan festival koji je nužno potreban kao ‘protivnik’ monopolizmu INmusica za potrebe stvaranja jače ljetne glazbene ponude grada Zagreba.