Možda kada bi svo šarenilo svih bombona mogao strpati odjednom u usta, a zatim ispljunuti tu ogromnu nakupinu ljudskoga smijeha, dobrog provoda i poveću dozu nespavanja – tek tada bi dobio tekuću verziju onoga što se događa na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu ovih dana. Ušao sam dosta ambiciozno u nadi da to nije možda baš tako velika stvar, ali već kada sam se uspinjao prema glavnom ulazu EXIT festivala, promijenio sam mišljenje. Mase ljudi su se kretale prema glavnim vratima festivala već od 19 h navečer, čekajući u redu da ih mnoštvo redara detaljno pregleda na ulazu. Sati je bilo 19:50 i žurio sam se uhvatiti Gobline koji su otvarali Main stage u četvrtak, počevši s koncertom u 20 h.

No, ajmo malo o festivalu. Naime, organizacija je na svjetskoj razini, a ono što me posebno iznenadilo je to što su brojni volonteri koji strpljivo obrađuju svaku ulaznicu, dokumentaciju ili akreditaciju, pravi poligloti tj. znaju zaista sve poznatije svjetske jezike kako bi komunikacija mogla nesmetano teći. Podizanje pre paid kartica s kojima se unutra kupuje piće na šankovima nužna je stvar ako ne želite ostati žedni ni sekunde. Ne baš tako jeftine cijene piva i ostalih pića nisu za svakoga, no vjerujem da strancima koji dolaze iz cijelog svijeta ne predstavljaju nikakav problem. Pravila kod ulaženja i izlaženja su jasna – jednom kada se uđe u prostor tvrđave, više se taj dan ne smije izaći. U protivnome – više nema nazad. Tako da, ako slučajno danas dolazite na EXIT i niste upoznati s protokolom, dobro razmislite kada želite izaći van jer to je onda Vaš konačan odgovor.

Goblini kreću točno u 20 h, a bend fantastično prati frontmena Goluba te započinju cijeli šou s pjesmom Roba s greškom. Šutke neumorno traju od početka do kraja koncerta, u prostoru Main stage-a stoji cca 1000-1500 ljudi, Golub pozdravlja festival te sviraju hitove poput Cipjonka, Elesdi se vraća kući, Anja, volim te, dok svi u jedan glas pjevaju himnu Ima nas. U tih 45 minuta svirke, koliko je trajalo otprilike, bend dokazuje da su zaista na vrhunskom nivou, fantastično uvježbani te da nikada nije dosta njihove glazbe. Skužili su svi dobro poslije koncerta gdje se ide prema ogradi koja vodi u backstage pa se tako skupilo desetak fanova kako bi se poslikali i popričali s članovima benda – što, naravno, nije bio nikakav problem. Šutke dobro znaju umoriti čovjeka, a bio sam svjestan u tom trenutku da ova stvar načinjena od 15 pozornica i nekoliko desetaka tisuća ljudi – tek počinje!

Nisam znao gdje ću, malo sam se vrtio po festivalskom „gradiću“, pričao s ljudima s ovih prostora, bacao oko na Jack Daniels stage na kojeg se je potrebno prijaviti obrascom kako bi mogli ući. Prijava nije komplicirana, pokupio sam papirić, napisao ime i prezime i ostavio njima u zamjenu za posebnu narukvicu koja znači upad. Eagles Of Death Metal su kasnili nekih dvadesetak minuta, što inače ne bi trebalo biti pravilo festivala, ali već uz prve riffove ovog benda zaputio sam se ponovo na Main stage, gdje je sada stajalo dobrih desetak tisuća ljudi, ako ne i više. Eagles Of Death Metal je jedan od onih bendova za koje uopće nije bitno slušate li vi to ili sviđa li se to vama, ali jednostavno morate ostati na koncertu zbog fantastičnog animiranja publike od strane frontmena Jesse Hughesa. Između svake pjesme Hughes je šarmirao mnogobrojne djevojke u prvim redovima davajući zabavne komplimente na koje je publika jednostavno umirala od smijeha. Zrači posebnim šarmom južnog dijela SAD-a, a uz njegove dobro poznate brkove, sve to nekako sjedne na mjesto pa ispadne kao fantastičan šou. Bend je odsvirao hitove poput Wannabe in LA, I want you so hard, itd. Zaboravio sam napomenuti i to da je zvuk jednostavno fantastičan, a produkcija, koja prati sve to uz video zidove i savršenu rasvjetu, svjetska!

Nije Jack Daniels stage neko veliko mjesto, ali nastup Sajsi MC okupio je stotinjak ljudi koji su neumorno plesali na sve njene provokativne stihove i pjesme poput Anti fa kučke, Liz Taylor, Nadrkano hodanje, Pokvarenica i sve to uz pratnju DJ-a BKO. Dosta sam se vrtio oko Main stagea u četvrtak tako da unatoč mojoj želji da odem pogledati malo Dance arenu, nastup grupe Clean Bandit nadjačao je to. Našao sam opet na Mainu, uživao u zvucima Bandita, a kasnije krenuo na dužu šetnju do Fusion stage-a gdje su nastup počinjali Partibrejkersi. Vatromet prije headlinera je bio bolji nego na dočeku Nove godine na gradskim trgovima u Lijepoj našoj, a probijanje kroz mase ljudi jednostavno oduzme previše vremena, pogotovo kada je riječ o Fusion stage-u koji je lociran na samom vrhu tvrđave. Bend super raspoložen, Cane vidno ljut u jednom trenutku zbog slabog sudjelovanja publike u koncertu pa ispituje sve prisutne: Šta vam je? Jeste bolesni? Jeste drogirani? Di ste ljudi? Publika je do kraja oživjela nekim čudom pa cijeli stage skače na pjesme poput Kreni prema meni, Put, Hipnotisana gomila, Mesečeva kći,…

A onda nešto potpuno drugačije na Main stage-u. Roni Size Reprazent je čistokrvni d’n’b koji se svira uživo. Vidjeti bend koji udara ritmove drum and bass-a na bas gitari i na bubnju je zaista nešto posebno. Nevjerojatno koliko je kolektiv podigao sve prisutne na noge, a skakao je svatko tko je mogao, a i onaj koji nije. Zahvalili su se bezbroj puta EXIT festivalu te izrekli kako im je velika čast biti ovdje upravo iz razloga što EXIT ove godine slavi petnaesti rođendan.

Sve sam zgotovio prvi dan na Dance areni gdje je na tisuće ljudi plesalo do jutra. Sunce je već izašlo, bilo je rano, krenuo sam u stan. Prvi dan EXIT-a fantastičan. Šarenilo ide dalje. Čitamo se!

Fotogafirala: Martina Marić