Jedan od milion razloga zbog kojih se treba obožavati EXIT festival je to što nema mjesta za umor, nema mjesta za osjećaj pospanosti. Ima mjesta samo za euforiju koja te zgrabi za rukav i povede u masu. Tako sam i ja znao da će uskoro proći ta sitna iscrpljenost koja me hvatala tokom posljednjeg festivalskog popodneva te da se samo moram dohvatiti Petrovaradina, a sve ostalo će krenuti samo.

I tako je i bilo, ulazim unutra oko 22 h i čujem posljednje pjesme Milky Chance-a s prostora Maina, a stvari Down By The River te Stolen Dance publika pjeva u jedan glas. Prije nego što malo dublje uđemo u ovaj posljednji dan, htio bi reći kako mi je jako žao što nema više bendova tj. instrumentalnih sastava koji se mogu čuti u rano jutro. Jednostavno nisam pronašao stage poslije 06 h ujutro, a da se ne radi o DJ-u ili nekom DJ kolektivu. Nema instrumenata, nema rock ‘n’ roll-a. To je ono na čemu festival mora poraditi jer možda postoji osoba koja bi htjela otići na pokoji instrumentalni bend u rane jutarnje sate, a ne može pa je onda prisiljena ostati na DJ-u jer joj se ne da još ići kući. Ali, dosta o tome, prijeđimo na stvar.

Dolazim na Main usred nastupa sastava Capital Cities te na njima prisustvujemo svi nečemu posebnome. Naime, kako je riječ o petnaestom rođendanu EXIT festivala te dvadesetom rođendanu sastava Faithless, to je već dovoljan razlog za slavlje. Ali ne, našlo se nešto više. Prije posljednje pjesme Capital Cities-a na pozornicu se penje, i uzima mikrofon, osnivač EXIT festivala Dušan Kovačević. Obraća se publici s riječima zahvale na svemu što je publika doprinjela ovom događaju te kako ovome nema kraja. Nakon velikih riječi poziva svoju djevojku na stage, baca se na koljena pred nju te ju prosi. Nakon što je rekla: „Da!“ Capital Cities završavaju nastup s najpoznatijim hitom Safe And Sound, a pozornica se zatamnjuje i pali se ogromna digitalna brojka 20 preko svih video zidova. Kao što je to bio običaj na Main stage-u, tako i ovoga puta svi prisutni mogu uživati u prekrasnom vatrometu prije početka headlinera. Cca pola sata trajalo je primirje, a mora ljudi su slijevala na glavnu pozornicu čim su ugledala iz daljine tu ogromnu brojku 20 koja se sada već počela mijenjati, a svjetla su počela blještati. Urlici kreću.

Otvaraju odmah s pjesmom God Is a DJ, a sve se nastavlja s Mass Destruction te nakon nekoliko numera već udaraju „in medias res“ s hitom Insomnia. Maxi Jazz i Sister Bliss u sjajnoj formi, a sve zapakirano u „el classico“ odjevni predmet sačinjen od sakoa na golom torzu Maxija. Čovjek se jednostavno ne mijenja, isti je sve ove godine i to mu se mora priznati. Isto je to lice, ista je to kondicija, ista energija. Vladanje klavijaturama od strane Sister Bliss je zapanjujuće, najviše iz razloga što svira u isto vrijeme tri ili četiri komada klavijatura i to, što bi se reklo, „bez grča na licu“. Svjetlosni efekti su bili fenomenalni, a Maxi Jazz nije mogao skrivati svoje oduševljenje povodom ovog dvostrukog rođendanskog slavlja pa je stalno držao komunikaciju s publikom uvjeravajući kako smo svi na EXIT-u zaista najbolja publika te da to misli iz čitavog njihovog kolektivnog srca. Atmosfera se sve više diže s izvedbama Salva Mea te Not Going Home, a za sami kraj sačuvali su Music Matters i interaktivno izvođenje hita We Come 1.

Posljednjeg dana sam htio opet malo vidjeti Fusion stage pa sam tako otišao prisustvovati nastupu Ramba Amadeusa koji je startao oko 02:30 h. Prostor Fusiona je bio zapanjajuće ispunjen, a Rambo je konstantno nasmijavao sve prisutne s kvalitetnim humorom. Bend je bio vidno opušten i sretan što su tu gdje jesu pa je tako i Rambo stalno držao komunikaciju s publikom koja je neprestano pljeskala na svaku njegovu intelektualno svjetsku. Svjetski je to mega car!

Nisam se htio micati pa sam uzeo produženi boravak te ostao na koncertu Hladnog Piva. Sad je Fusion bio zaista dupke pun, a Mile kada se popeo na pozornicu govori svima prisutnima kako nikada Hladno Pivo, od kada postoje, nije doživjelo da pozdrave publiku sa „Dobro jutro!“ Samo jednom su imali „Dobar dan!“, a sve ostalo sa „Dobro večer!“. Otvorili su set listu s novom pjesmom Žena s albuma Dani zatvorenih vrata, a svirali su sve svoje hitove uključujući Nije sve tako sivo, Svijet glamura, Pjevajte nešto ljubavno, Kaže stari, Superman, Pitala si me, Ne volim te, Ezoterija, a sve završavaju s izvedbom Samo za taj osjećaj. Publika je nakon koncerta ostala skladno pjevati Kad sunce opet zađe od KUD Idijota, a Hladno Pivo oduševljeno napustilo stage oko 05:30 h ujutro.

Osušeno grlo, nedostatak novaca u posljednje jutro nisu nikakvi razlozi za živcirati se jer ste tamo gdje jeste, a to mjesto se zove oaza nespavanja i velike euforije. Nije me dalo ništa umoriti pa sam se zaputio tamo gdje još nisam bio, a to je Positive Vibration Reggae Stage gdje su nastupali Wenti Wadada, a atmosfera je bila pravi Woodstock stil. Ekipe sjede, ekipe skaču, ekipe leže itd., a sve sam zgotovio na Urban Bug stageu, prije nego sam se posljednji puta zaputio prema izlazu.

E sad, koje riječi izreći za nešto što je svjetsko, što ima preko 190 000 posjetitelja i što traje puna četiri dana? Teško je opisati to nekome koji nije barem jednom iskusio EXIT u punom svom duhu, ali mogu ovim putem samo reći to da su ljudi fantastični, energija još bolja i ako smo svi mi tamo bili te dane kako bi našli nešto višlje, neki viši oblik zabave, svakako smo ga i našli. Jedna stvar je sigurna – na EXIT se vraćam te ovim putem i preporučujem svima da također dođu. Hvala svim uljudnim i vrijednim volonterima, hvala svim redarima, hvala svim ljudima dobre volje, svim izvođačima koji su upotpunili svaku sekundu kroz ta četiri dana, ali najviše hvala EXIT-u, hvala na toj energiji, toj energiji koja je neuništiva, energiji koja nas sve spaja, energiji od koje se oporavlja najmanje tri dana. Do sljedećeg EXIT-a punjenje baterije! Vidimo se nagodinu!

Fotografirala: Martina Marić