Treći dan započeo je u puno boljem raspoloženju nego što je to bio slučaj sa prethodnim danom, naime tome je kumovalo fenomenalno subotnje izdanje gdje se sve onako odvilo kako sam to i očekivao od Ultre: plesanje, skakanje, odlični setovi, čak niti glad i žeđ nije prevladala ovoga puta. To su razlozi zbog kojih je treći dan počeo u odličnom raspoloženju, a tako se je i nastavio.
Sljedeći šablonu od prethodna dva dana koja se sastojala od spavanja do tri sata popodne, pisanja izvještaja te odlaska direktno na kompleks Poljuda, ovoga puta morao sam ubaciti vrijeme za spremanje stvari te kupnju karte za povratak kući, stoga je sve bilo lagano ‘nagurano’ i vrijeme je bilo u stisci. Nakon što sam obavio sve te neophodne stvari, otišao sam na ‘zid’ ispred Poljuda gdje se je već tradicionalno okupljala ekipa iz svih dijelova svijeta kako bi popili malo zajedno i družili se. Opet su Španjolci i Brazilci bili najveseliji, s obzirom da ih je bilo najviše, ali kako sam saznao iz njihovog iskustva, sve su to ljudi koji su na programima razmjene studenata (Berlin, Rim) te im je zapravo put do Splita bio daleko kraći nego meni.
Od dana kad je objavljen lineup, željno sam iščekivao nedjelju upravo zbog fenomenalnog trance lineupa na Worldwide stageu. MaRLo i Orjan Nilsen su otvorili dan na tom stageu, a ruku na srce to su dečki koji su mogli bez problema imati svoje mjesto i na Main stageu. Ja sam osobno došao tek na momka koji je svirao nakon njih. U 21 sat na pozornicu se popeo Andrew Rayel, genijalni trance majstor čija se zvijezda diže sve više u zadnje vrijeme, vjerojatno zbog ogromne podrške koju uživa od strane Armina Van Buurena. Odsvirao je zaista odličan set koji je uključivao Insomniu od Faithlessa, zatim Daylight te One in a million. Publike je bilo vrlo mnogo, a jedina mana koju bih pripisao tom danu je što nisam imao svog klona koji bi prisustvovao ‘benganju’ na Main stageu gdje su u isto vrijeme pozornicu razvaljivali W&W. Njihov akt sam definitivno htio čuti s obzirom na to da imaju nekoliko stvari kao što su Bowser, Rocket, Bigfoot čiji su basovi stvoreni za najveće arene. No bilo kako bilo, morao sam odabrati jednog, a s obzirom na Rayelov set, vjerujem kako nisam požalio.
Iako sam nakon toga se potpuno posvetio Main stageu te ostao tamo do samoga kraja, definitivno moram spomenuti ekipu koja je svirala na Worldwide stageu te noći među kojima su i megaveličine poput Paula Van Dyka, Markusa Schulza te Dash Berlina. Zaista zavidan lineup koji je stvorio velike glavobolje svim obožavateljima poput mene. Oko pola 11 navečer na glavnu pozornicu popeo se Nicky Romero, koji nas je počastio svojim hitovima Toulouse, Dark Warrior i ostali. Imao sam dovoljno sreće i htjenja te sam Nickyja uspio uhvatiti iza backstagea za jednu sliku. Iako je bio okružen nekolicinom zaštitara, spremno i veselo je stao pozirati za jedan ‘selfie’ sa mnom, a nakon toga otišao je do ograde da se slika i sa ostalim fanovima. Svaka pohvala Nickyju za prizemljenost i jednostavnost koju ne viđamo često kod današnjih zvijezda njegove veličine.
Nakon njega na pozornicu je stigao Afrojack, a u njegovo vrijeme započele su lagane ‘drame’ izvan Poljuda. Naime, nakon prisilnih ulazaka ljudi koji nisu imali karte prethodnih dana, za treći dan debelo su se postrožile mjere sigurnosti. Zaštitari su postavljeni na svakih pet metara oko ograde poljuda, postavljeni su dodatni slojevi ograde kako entuzijasti bez karte ne bi uspjeli lagano ući preko, te također nekoliko policijskih kola za dodatnu zaštitu. Bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja rušenja ograde, no nakon ponoći toliko se ljudi skupilo da jednostavno ni deset slojeva ograde i zaštitara ne bi ih zadržalo te su nadvladali sve prepreke i otprilike nekoliko tisuća ljudi je čistom silom uspjelo ući u Poljud.
Za to vrijeme Afrojack je bezbrižno privodio svoj set kraju te je napravio mjesta za dolazak Davida Guette, velikana house scene koji je prošle godine, s obzirom na svoju (ne)popularnost ipak imao jedan od najboljih setova. I ove godine možemo reći da je odlično odradio svoj dio posla, lišio nas je svojih komercijalnih pjesama te smo mogli uživati i bezbrižno bengati u taktovima njegovih pjesama. Negdje oko 2 sata u noći započeo je svoj nastup Steve Angello, ‘odmetnik’ iz supergrupe Swedish House Mafia, koji je nastavio svoju solo karijeru. Za vrijeme njegovog nastupa ja i kolega smo uspjeli se svojim ‘stealth’ sposobnostima ušuljati se u VIP dio stadiona da vidimo kako tamo funkcioniraju stvari. Našli smo ono što smo i očekivali, od tank top majica bez rukava koje vladaju parterom naišli smo na košuljice, odijela, skupe satove, boce votke po stolovima, dostave pizza te fine bijele kožne fotelje. Sve vam je jasno samo kad bacite pogled na ovu sliku dolje.
Steve Angello je udarao sve do negdje pola 4 kada se na pozornicu popeo i završni akter ovogodišnjeg festivala, naravno radi se o najboljem DJ-u svijeta, Hardwellu. Započeo je set svojom genijalnom pjesmom Eclipse kojom otvara većinu svojih setova, a imali smo prilike poslušati i druge njegove hitove kao što su Echo, Young Again, Chameleon i Sally. Oko 5 sati ujutro kad je privodio svoj set kraju, domaćin je poticao publiku da nagovorimo Hardwella na još jednu pjesmu, no nije nam uspjelo. Ja sam se trkom zaletio u backstage kako bih ga uhvatio za sliku, no sve što sam vidio je kako ga četvorica tjelohranitelja nose pod ruku zbog nemogućnosti da se samostalno održi na nogama. Razloge toga ne moramo posebno spominjati, nećemo se pretvarati da je to bilo od umora, jelda?
Sve u svemu, tako je završilo i treće izdanje Ultra Europea, a moj završni sud bio bi taj da je svakako puno bolje organiziran nego prošle godine te se nadamo da će se taj trend nastaviti i nagodinu. Toaleti su bolje rješeni, hrana je i dalje jednako skupa ali strancima to očito ne smeta. Lineup ove godine je ipak bio za mrvicu siromašniji nego prošle godine u odsustvu imena kao što su DJ Snake, Showtek, Aviici, Steve Aoki, no i dalje je puno jači nego ostala izdanja Ultre (osim možda Miamija). Prilikom razgovora sa jednim fotografom iz Belgije, pitao sam ga koja je razlika između našeg festivala i njihovog megapopularnog Tomorrowlanda, a odgovor je bio: ljudi. Rekao je kako su ovdje ljudi dosta uštogljeni i zatvoreni, dok na Tomorrowlandu svatko kome priđeš ti postane instant prijatelj, no to je stvar na kojoj moramo sami poraditi.
Službeno Ultra Europe još uvijek nije gotov, ostaje nam Beach party na Hvaru, ali to je samo za onih pet tisuća ekskluzivnih posjetitelja. Vaš Mixeta reporter odlazi kući na zasluženi odmor, ali festivalska sezona tek počinje, jer bliže nam se Backyard Art, Ferragosto i Špancir. Lijep pozdrav i do idućeg čitanja.
Komentari preko Facebooka