Netom nakon završetka prvog dana koji mi je polovično ispunio očekivanja, ‘do zuba’ puni busevi nisu definitivno pomogli da početni dojam prvog dana bude nešto bolji. Umorni, pospani i gladni u rane jutarnje sate vratili smo se te odspavali malo da budemo spremni za dan dva. Ispostavilo se da je prvi dan bio tek lagano zagrijavanje za ono što slijedi, očito da su organizatori shvatili da nije baš genijalan potez bio staviti Knife Party da zatvara dan umjesto Tiesta, stoga smo svi bili oduševljeni kad smo vidjeli da će drugi dan zatvoriti legendarni Armin Van Buuren.

No prije nego krenemo na glazbeni dio drugoga dana, malo ćemo se osvrnuti na samu organizaciju te sanitarne uvjete. S obzirom da sam bio i na prošlogodišnjem izdanju, napokon mogu usporediti je li došlo do nekakvog napretka ili nazadovanja na polju organizacije. Za početak  mogu definitivno ustvrditi kako je veliki problem toaleta napokon donekle riješen. Postavljeno je barem 50-ak popularnih toi-toia unutar samog stadiona (što prošle godine nije bio slučaj) te su ovoga puta glavni toaleti bili lišeni užasnih prizora izmeta po podu, ovoga puta toaleti su bili ‘samo’ prljavi i blatnjavi, što je potpuno prihvatljivo za Ultru. Glavni ulaz je također prebačen na zapadni dio stadiona te su postrožene mjere sigunosti što se tiče ulaza. Naime, kako bi se ušlo u sam stadion potrebno je proći dvije provjere, jednu na samom ulazu u kompleks Poljuda i jednu na ulazu u stadion. No niti to nije spriječilo entuzijaste bez karte koji su se spremno okušali u preskakanjima ograde, u čemu su djelomično i uspjeli (više o tome kasnije).

Press dio stadiona za medije je također reviziran, unajmljen je Giraffe Palm Beach club (bivši Hemingway) te je tamo postavljen akreditacijski centar gdje predstavnici medija mogu uživati u nekim pogodnostima kao što su besplatna pića, bonovi za pića unutar stadiona, wireless internet te mnoge druge stvari.

Uvođenje novog Resistance stage je također jedan plus za organizaciju, pošto je to jedan poprilično zanimljiv stage gdje se okuplja mnoštvo ljudi te se može  reći da svaki ljubitelj elektronske glazbe može naći nešto za sebe, bio to obožavatelj EDM-a, deep housea, trancea ili nečeg drugog. Popričao sam sa mnogo stranaca te između ostaloga i s jednim fotografom iz Belgije. Pritom sam ga upitao kako bi usporedio Ultru s popularnim Tomorrowlandom na organizacijskom planu. Rekao mi je kako su ljudi ipak tamo više prijateljski nastrojeni te da je organizacijski Tomorrowland na daleko većoj razini, bilo da se radi o sanitarnim ili prehrambenim uvjetima. Još jedna stvar za koju se nadam da će Ultra popraviti nagodinu po uzoru na Tomorrowland je vrijeme održavanja koncerata. Moguće da je to moja osobna preferenca no smatram da bi ljepše i bolje bilo da se koncerti održavaju tijekom dana, počevši oko podneva pa da završetak bude oko ponoći, jer tako je i na svim drugim većim festivalima. Kod nas je slučaj da koncerti počinju u 17 sati te završavaju u 5 sati ujutro i tad možemo vidjeti umorna i iscrpljena lica i tijela kako se teturaju do najbliže autobusne stanice. Legnemo u 6, odspavamo do 14, okreneš se i eto ti već početak drugog dana.

No raspored je takav kakav je te bi stoga bio red da se vratim na temu i opišem sinoćnja koncertna događanja. Sinoć smo imali još jednog domaćeg predstavnika na stageu. Veteran house glazbe, Pero Fullhouse odradio je svoj set u 18 sati na worldwide stageu te mu stoga ovim putem šaljemo čestitke jer ipak ne svira na Ultri baš bilo tko. Zbog raznih obaveza oko izvještaja i podužeg puta koji mi je potreban kako bih stigao od mjesta boravišta do Poljuda, propustio sam meni vrlo drage izvođače, Blasterjaxx. Naknadno ću preslušati njihov set te sam siguran da oni koji su bili na njihovom setu u 19 sati, da nisu požalili ni minute.

Nakon njih na glavnu pozornicu popeo se Dash Berlin na opće oduševljenje svih fanova. Naime, vrlo zanimljiva priča se odvijala oko ovog momka. Dan prije samog nastupa na raznim stranicama je osvanula vijest kako se Dash Berlin izgubio u Peruanskim šumama prilikom bezbrižne vožnje biciklom. Potraga je trajala nekoliko sati te mu nije bilo traga sve dok nije priopćio na vlastitoj stranici kako je sve u redu te da fanovi ne moraju brinuti. Na Poljudu se pojavio i odsvirao odličan set. U 22 sata svoj nastup započeo je Martin Garrix, tinejdžerska super zvijezda koji je rasplesao publiku sa svojim megahitovima kao što su Animals, Voodoo, Turn up the speakers i ostali. Nešto prije ponoći na pozornicu je stigao Zedd, nakon prošlogodišnjeg odsustva uvijek je lijepo čuti Clarity uživo. Pravi show je počeo nešto prije pola 2 kada su se na stage popeli Axwell i Ingrosso, dvojac bivše supergrupe Swedish House Mafia, kojima samo fali Steve Angello koji će svoj nastup imati danas. Prateći cijeli nastup iz prvih redova, osjetio sam onaj pravi ‘rejverski štih’. Znoj teče u potocima, mjesta ima jedva za disanje, ali apsolutno nitko se ne žali. Čak smo pokušali biti malo pankerski nastrojeni te smo uoči velikih bangera napravili mjesta za šutku. Rezultat? Reći ću vam samo da je to bila jedna jako intenzivna i brojčana šutka, iako su nešto kulturniji posjetitelji gledali u čudu i pitali se koji nam je klinac, ali takvima ionako nije mjesto u prvim redovima, već više na tribini. Axwell i Ingrosso su nas počastili svojim hitovima kao što su On my way, Something new te su nastup zatvorili sa pjesmom Sun is shining.

Negdje oko 3 sata ujutro napokon je stigla zvijezda večeri koju smo svi željno očekivali, nizozemski trance genijalac Armin Van Buuren. Kao veliki pobornik trancea, bio sam presretan kad je set najavio riječima ‘Are you ready for a state of trance?’, jer sam tada znao da nas trance obožavatelje očekuje prava poslastica. Želja se obistinila, njegov set je bio u velikoj većini nastrojen prema trance glazbi te je bilo jako malo pjesama koje su ‘za širu masu’. Također pohvale za simpatičnu obradu uvodne špice serije Game of Thrones. Negdje tijekom polovice Arminovog nastupa, napravio sam svojevrsni maleni presedan te napustio stage, ali s dobrim razlogom. Naime, na Ultra Worldwide stageu je svirao pravi majstor techno house scene, Carl Cox. Taj nastup sam definitivno morao vidjeti uživo te mi nije žao što sam žrtvovao djelić Arminovog nastupa.

S oduševljenjem mogu reći kako mi je drugi dan definitivno popravio raspoloženje u odnosu na prvi dan, vratio sam se u stan veseo, nabijen pozitivnom energijom željno iščekujući treći (ujedno po meni i najžešći s obzirom na lineup) dan nakon kojeg ću se lagano uputiti kući te iznijeti cjelokupni dojam. Čitamo se sutra.