Nakon što je subotnji dan bio najaktualniji dan festivala, red je došao na zaključni, treći dan koji je nezgodno pao na lijenu nedjelju.

Moram priznati, lijenu, jer iako sam imao volje otići podržati neke od izvođača, to je dosta teško kada program započne već u ranijim popodnevnim terminima. Imao sam određenih turističkih afiniteta (ako ću bit iskren – prioriteta), obzirom da ranijih dana nisam stizao, a istini za volju, treći dan me po izvođačima nekako najmanje zanimao.

Tako sam na festivalsku lokaciju stigao tek u 21:15h kada je red za nastup na Main stageu imao kanadski multi-instrumentalist, čest gost raznih bass festivala i manifestacija – Caribou.

Ili da kažem Manitoba/Daphni. Praćen svojim tročlanim bendom (Ryan Smith, Brad Weber, John Schmersal) Caribou je kroz jednosatni set na udaraljkama poprilično rasplesao poveću koncentraciju okupljenih (brojnost publike se iz dana u dan povećavala) uz solo minijature svakog i iz benda. Naravno, njegov performans i ovaj put obilježili su brojni vizuali na video zidu, što je često obilježje njegovih live gigova. Nešto veće interakcije s publikom u njegovom slučaju nije bilo obzirom da je on izvođač čija se setlista više bazira na njegovim elektroničkim instrumentalima uz sitnije vokalne dionice.

Poslije njega nastala je standardna rupa u rasporedu, no nismo trebali dugo čekati da se oko 23h na oduševljenje okupljenih pojavi irska electro-art pop izvođačica Roisin Murphy.

Ova 42-ogodišnja diva, poznata kao i članica nekadašnjeg dueta Moloko sa tadašnjim partnerom Markom Brydonom, već je jednom nastupila u Sloveniji, no zbog određenih okolnosti, stvari tada nisu ispale kako su trebale. (ako sam dobro razumio)

Stoga je ovo, po njenom, bila večer osvete. Kroz gotovo dvosatni nastup, koji bi također više mogao nazvati art performansom, razgalila je i u još većoj mjeri rasplesala uljuljanu ljubljansku publiku sa kojom očito ima poseban odnos. Toliko poseban da je po završetku svog koncerta mirno otišla plesati na Backyard Ljubljana stage dok je nastup imao njemački DJ Recondite, sve do 3 ujutro.

Za vrijeme ta dva sata, presvukla je jedno 10ak kostima, boksala se sa članom svoga benda, razgovarala sa publikom, tu i tamo bi pjevala neki hit sa jednog od tri albuma, u svakom slučaju, svojim nastupom ostavila je velik dojam na svakog tko je sinoć poslušao njen nastup. Može se reći, iako to sonično i ukusno nije na mojim frekvencijama, da je opravdala status jednog od headlinera (premda show Pet Shop Boysa teško da može nadmašiti) te da joj s razlogom organizacija festivala tepa da je ona njihova kraljica.

Kao što sam rekao, nisam prekompetentan za pisanje izvještaja o nekim izvođačima o kojima znam nešto općenito, tako da nisam imao razloga posebno razduljiti o setlisti i drugim insajd aspektima koncerata koje ni sam ne poznajem dovoljno – nadam se da nema zamjerke!

No što se tiče općenitog dojma oko festivala, volio bih dati svoj komentar.

Festival kao festival, zaista me osvojio na prvu. Tolika mješavina urbanog s tradicionalnim u samom kompleksu Tobačno mesto još od prvog dana na mene je ostavila zadivljenu impresiju. Nadalje, mnoštvo sadržaja za zabavu, ugoda koju osjećate prilikom boravka ondje, komfor za djelatnike pressa (makar, nisam prezadovoljan situacijom oko hendlanja intervjua, obzirom da nijedan nisam vidio u press sobi, iako je naputak govorio da će se tamo odvijati), bankomat, gurmanske poslastice, barovi, pop-art, tribine, umjetničke instalacije, lost&found sekcije, sanitarni čvorovi, klupice, merch shop, dakle i više nego što bi jedan festival ovakvog formata trebao imati.ž

Ali, da ne bude samo pozitivnih reakcija, istaknut ću i jednu negativnost.
Naime, svaki iole bolji poznavatelj geopolitičko-ekonomske situacije skandinavskih zemalja zna da su one po pitanju standarda dosta iznad razine Balkana. Takav je odnos i na relaciji Finska-Slovenija, pa koliko god da Fincima nije puno dati 100e za trodnevni doživljaj uz ovakve izvođače (što ih, ponavljam, obzirom na situaciju i standard ne možemo ni slučajno kriviti), u našim krajevima ćete dobro razmisliti prije posezanja u novčanik. Baš jučer sam prilikom odlaska s koncerta imao priliku kratko popričati sa tri Slovenca nezadovoljna cijenom, koji su mi jednodnevnu kartu (45e za petak i nedjelju, 55e za subotu) valutizirali kroz dane rada na svom radnom mjestu, uz kritiku da im za jedan dan festivala (precizirali su – nedjelju) treba dva dana rada. Koliko to odražava generalnu situaciju, koliko je to samo situacija kod trojice mladića, nisam siguran, ali gledajući i po hrvatskim standardima, 100e za ovakav događaj pomalo je previše.

No sama organizacija, redarske službe, prva pomoć – bili su maksimalno korektni i na visokoj, rekao bih, europskoj razini te bih u nekom zaključku, da se više ne ponavljam, kratko dodao da se nadam posjetu Tobačnom mestu i dogodine.

Fotograf: Matjaž Rušt/Flow festival Ljubljana