Na valovima uspjeha prosinačkog koncerta u Domu sportova, Pips, Chips & Videoclips ovog se travnja vratio u svoj prirodni ambijent, komorne i intimne zagrebačke klubove, srušivši rekord Saxa i nastupivši čak tri dana zaredom, ponovno u organizaciji Los Angeles Agencyja. Skupa s dvjestotinjak obožavatelja po nastupu, „prokleti kralj Zapruđa i Utrina“ svakim je danom darivao publiku dodatnom, novom dimenzijom svoje glazbe, dižući ljestvicu iz dana u dan. Počevši od klasičnih električnih izvođenja bezvremenskih hitova, pa do akustičnih setova čija se originalnost jedva osjetila od naelektriziranosti same publike, Pipsi su svakim danom iznova zapalili Sax i ostavili brojna promukla grla u ekstazi koja će trajati još danima.

Sve je počelo četvrtkom, naknadno dodanim danom ovog eventa, koji je bio rezerviran za set pjesama sličnom onom iz prosinca. No, već na samom početku, Gravitacija je odmah prikovala publiku i najavila velik i poseban koncert koji je prvu kulminaciju doživio već na drugoj pjesmi, starom hitu Plači. Uslijedio je, zatim, niz pjesama s Walta, njihova najnovijeg albuma, pa izvedba Tesle, pjesme BiH benda Letu štuke koju je u Domu sportova izveo s njihovim pjevačem, Dinom Šaranom. No, u četvrtak je gošća bila samo Daddyjeva supruga, pjevačica Jinxa, Yaya. Ona je, nakon još nekoliko pjesama u sjajnom akustičnom dijelu koncerta, stupila na scenu i otpuhala publiku nevjerojatno energičnim nastupom. Nakon ekstatičnog joplinovskog kraja sjajne izvedbe Trubača, stavila je točku na i Jinxovim Čuvarem močvara i trava i prepustila stage za veliko Dudino finale. Hit za hitom, miješali su se glasovi Daddyja i publike, kulminirajući konačno njihovim klasičnim završetkom Na putu prema dolje.

Kao da sjajni četvrtak nije bio dovoljan, s velikim sam nadama za sjajan koncert došao i u petak. No, nikakva očekivanja nisu me mogla spremiti za ono što je uslijedilo. Od samog početka i Johnny Junk Polizeia, svojevrsnog buđenja energičnog Rippera, gromoglasna je publika pratila svaku pjesmu kao da je njihov najveći hit, bila to izvedba za probrane ljubitelje poput Maka ili za šire mase poput Ljeta 85′. Po završetku Zdenke i vanzemaljaca, na binu se i drugi dan zaredom popela Yaya i vokalom razvalila prisutne, pripremajući ih za veliko finale. Ovaj je put počastila publiku i njenom izvedbom perjanice novog albuma koji je već postao njihov klasik. Htio bi da me voliš utabao je put vrhuncu ove sage.

A onda… Onda je uslijedio i taj vrh, povijesni trenutak – i to ne samo za Pipse i Sax. Idućom pjesmom, zagrebački su dečki zabilježili svoje ime u povijest čitave hrvatske glazbe. I sve su to napravili bez ijedne jedine riječi. Veliki se bendovi i uspješni koncerti daju prepoznati po refrenima koje publika otpjeva sasvim sama. No, ovaj put refreni nisu zadovoljili bend. Ovaj je petak bilo sasvim dovoljno da, na prve taktove Poštara lakog sna, Dudo okrene mikrofon prema publici i sjedne. Od prve do zadnje riječi, samo je šutio, gledao i upijao energiju prepunog Saxa koji je postao frontmanom PCVC-a i jednoglasno otpjevao čitavu pjesmu. Od početka do kraja, klubom se orio stih za stihom, a baš je zadnji savršeno ocrtao trenutak: „Pips Chips na nebu!“ Inverzija je postala potpuna konačnim pljeskom Dubravka i ekipe te dubokim poklonom i zahvalom vjernoj publici.

Koncert je okončao usklađenim kontrastom glasnog zbora benda i publike kroz njihove najveće hitove presječenog laganim, nježnim i osjećajnim izvedbama. Među potonje se ugurala i Baka Lucija uz koju se i zaplesalo, a sve je bilo prožeto originalnim izvedbama i nadahnutim solažama Krunoslava Tomašineca i ostalih članova benda. Po već poznatom scenariju, razdragana je publika tri puta pozivala bend na bis, no ovaj put, poneseni početkom koncerta i spomenutim Johnny Junk Polizeiom, prostorijom se orilo: „Najeb’o si, Ripperu!“

I zaista, na neki način, to se Ripperu i dogodilo. Kao da je, bar nakratko, nestao onaj stari, često mrzovoljni i introvertni pjevač Pipsa, a u Sax došao u sasvim novom ruhu. Naime, ako je nekarakteristično dijeljenje autograma i slikanje nakon koncerta i bio ustupak vjernoj publici, ono što je uslijedilo u subotu, bilo je sasvim druge dimenzije. Tada je, nakon još jednog eksplozivnog putovanja kroz najveće hitove koje je počelo hommageom tragičnom preminulom Vladi Divljanu iz Idola i njegovom Nebeskom, uslijedila preslika Poštara lakog sna od prošle noći, no ovaj je put Daddy to najavio malo drukčije. Nakratko je prekinuo koncert, ispričao kako je oduvijek htio ispuniti jedan dječački san, a zatim dao znak za početak pjesme i sišao u publiku s kojom je, poput najvećeg fana, izvikivao antologijske stihove. Ovog puta, svojoj je publici prepustio i izvođenje Boga s njihova velikog istoimenog albuma. Naposljetku, već poslovični bisevi potrajali su duže nego ikad te je kroz osam hitova završio velikom zahvalom publici i najavom povratka u Zagreb koncertom 1. prosinca.

Na kraju ova tri dana, teško je sabrati sve dojmove i u jedan osvrt sažeti sve što se dogodilo. No, sigurno je kako je teško naglasiti privrženost publike, ali i hrabrost potrebnu da se istoj prepusti da bez pomoći otpjeva nekoliko pjesama. Zaista, veliki koncert u Domu sportova bio je prekretnica za njega – Ripper, Daddy, Dubravko, Dudo, različita imena ili alter-ega, sasvim nebitno. Kroz tri dana u Saxu, svi su se oni spojili u čovjeka koji je svaki takt i svaki stih živio s publikom. Na semaforu njihove slave možda nikad neće biti zeleno, ali dok god je ovakvih nastupa, neće se ugasiti svjetlo u tami hrvatske scene. Gorjet će dok god publika svom Daddyju nastavi pjevati: „Al’ ti i ja, buraz, sjajimo u mraku!“

Naslovna fotografija: Igor Sitar.