Ovo nije punk album. To je prva stvar koju trebate imati na umu kada razmišljate o posljednjem izdanju zagrebačkog Kinokluba. Ovo je pop punk album. To je očito nešto što velik broj domaće publike ili zaista ne shvaća ili namjerno ignorira. Nemam pojma zašto je zapravo tomu tako, i zašto se na baš ovaj bend uvijek u alternativnim krugovima gleda s određenom dozom kritike i usudio bih se reći čak i gađenja. Vjerojatno to ima veze sa činjenicom da pop punk nikada nije zapravo zaživio na balkanu, te uz neke značajnije izuzetke poput Sweepera iz susjedne nam Srbije i sličnih, niti ne postoji neki zavidan broj „jakih“ pop punk bendova kako kod nas, tako i u okolici. Iz nekog razloga ljudi jednostavno ne vide neku privlačnost u tom žanru. I to je sasvim u redu. U redu je i biti nekako skeptičan kada se radi o bendu koji se bavi tom glazbom. U redu je ne slušati pop punk, ali nikako nije u redu poistovjetiti ga sa „pravim“ punkom. Ovdje pišem pravim, jer pop punk kao glazba ne cilja previše na „punk“ način življenja i slično. Vjerojatno zbog tog i je na neki način ismijan i zaobiđen od strane punkera. Osobno mislim da je najzaslužnije za to baš to ime POP-PUNK. U sebi nekako spaja nespojivo, te čim kažete nekom da je neki bend pop punk, pitanje je „kako punk može biti pop?“ – što je najgore, pitanje je sasvim na mjestu. Kod punkera izaziva gađenje jer poistovjećuje stavove i razmišljanja vrlo jake punk subkulture sa pop glazbom, nešto što je na neki način upravo suprotnost svemu onome za što punk stoji. Treba razlikovati pop punk od punka, i gledati dalje od imena jer se radi o posebnom žanru koji je, eto, nezgodno nazvan. Jednostavan, neopterećen, bezbrižan, pretežno vesel žanr, koji je sličan svemu, a opet različit od svega.

Sada je zapravo i vrijeme da se pozabavimo bendom, a ne žanrom. Kinoklub, poznati po svom prvom albumu Ajmo klinci, pjesmi Za nju, osvajanju nagrade Porin iste godine, i po tome što su na brucošijadi FER-a bili apsolutno užasni uživo. Htio bih napomenuti, ovo nije hvaljenje Kinokluba, ali isto tako nije ni pljuvanje po njima. Poznati su po tome što su loši uživo, nešto čemu sam i sam svjedočio u nekoliko navrata, i nadam se da dečki rade na tome. Ne bježim od toga, i apsolutno to ne branim. No ipak, ako ih se gleda kao pop punk bend, to je druga stvar. Teško je reći da je neki bend dobar, odnosno loš, i svi smo svjesni da se o ukusima ne raspravlja. Također teško je gledati objektivno kada na domaćoj sceni ne postoji velik broj bendova s kojima se Kinoklub da usporediti, prvenstveno po glazbi koju izvode. Ako na njih gledamo kao na pop punk bend, i isključivo kao na pop punk bend, i uspoređujemo ih sa drugim pop punk bendovima, možemo biti donekle objektivni.

EP Henganje, izdan negdje krajem prošle godine, drugo je diskografsko izdanje ovog domaćeg benda. Sadrži 6 pop punk pjesama, i dolazi četiri godine nakon prvijenca „Ajmo klinci“, također poznatog kao „onaj album onih likova što pjevaju onu pjesmu zaa nju zboog nje“. U te četiri godine došlo je do promjena u ritam sekciji, ali ne može se reći da je to vrlo jako utjecalo na sveukupni zvuk. Istina, Henganje zvuči nijansu odraslije, ali i dalje jednako neozbiljno, jednostavno i pomalo teško za prvi put čuti sa malo nelagode jer je i dalje nekako čudno slušati pop-punk na našem jeziku. „sada gledam druge žene, jer ti nisi pored mene“ dio je prve pjesme Druge žene, pjesme koja je toliko jednostavno direktna da je teško shvatiti ju ozbiljno. Stvar je u tome što je to i ljepota ovog žanra, ovog benda i ovog izdanja. Jednostavno, bez nekog pretjeranog kompliciranja, od sviranja do pjevanja i riječi. Dečki su sasvim u redu s korištenjem takvih mladenačkih, netko će reći i nezrelih i infantilnih tekstova, i to svakako demonstriraju. Naravno, tu su i pjesme čija imena nemaju veze sa samim pjesmama, poput Kapetan Zaspan i patrola snova, i slatka tajna, a nije slatkiš. Na ime ove druge teško je ne nasmijati se, i podsjeća na pjesme američkih Four Year Strong poput Wrecked ‘Em? Damn Near Killed ‘Em, i Beatdown in the Key of Happy.

Pjevne, melodične, brze i zabavne pjesme, koje iako su nekad malo cmizdrave demonstriraju baš ono što je pop punk, obilježje su Kinokluba, a ovaj EP nije izuzetak. Nije stvar u dubokoumnim pjesmama, stvar je u dojmu.

Razumljivo je zašto dosta ljudi ne voli Kinoklub. Razumljivo je reći da su užasni jer su im tekstovi jadni, da pjevaju o glupim temama i da ih može svirati i dijete. Također razumljivo je reći da je Henganje užasno ime albuma, i da su grozni uživo.

Ali nije u tome stvar.

Stvar je u tome da je ovaj EP baš ono što pop punk EP treba biti. Pitak, jednostavan, zabavan, opušten i poziva na slušanje. Ovaj EP je svjestan da će ga se mrziti, i Kinoklub ni u kojem trenutku ne želi biti bend koji će slušati zagrižena punk publika. Oni su drugi tip glazbe za neki drugi tip ljudi, neke opuštenije koji jednostavno uživaju u jednostavnosti i tekstovima o odrastanju. Ne bi bilo pošteno isključiti ih kao beznačajne i loše, i nipošto ne treba odbaciti ovaj EP kao nešto loše, jer nikako nije loš. Kinoklub u ovom EP-u ne pokušava biti pretenciozan, ne pokušava biti nešto što nije. Nemaju nikakvih pretenzija na nešto izuzetno duboko, a opet kroz jednostavne tekstove uspijevaju ubaciti neka razmišljanja vrijedna spomena, i mislim da je u tome i cijela poanta. Nije važno koliko se rimuje, nije važno koliko je „punk“. Važno je kakav dojam album nakon slušanja ostavlja na vas, i da ga shvatite kao pop punk album.

1. Druge žene

2. Lutka ili osoba?

3. Oh ne, Langolijeri

4. Prijatelji do kraja

5. Kapetan Zaspan i patrola snova

6. Slatka tajna, a nije slatkiš