„Nekad sam crn, a nekada bijel, nekad blues, nekad Mötorhead, drugačiji ritam – ista progresija“ – govori pjesma Velika duša na novom, drugom po redu studijskom uratku po imenu Imaš li strasti?! mladih Osječana iz grupe Garage In July. Ti stihovi istovremeno predstavljaju glazbenu podlogu i duh grupe. Energični kao Mötorhead, a opet puni „masnog“ bluesa, što je Garage In July svrsishodno stavio u podžanr Swamp ‘n’ Roll. Đulajevci imaju iza sebe jedan album naziva 7 te jedan svojevrsni live uradak iz Kupresa, kao i par EP-ova s početka rada. Na svojem putu Garage In July ostvaruje uspjehe, dobiva dobre kritike, prikuplja publiku i što je najvažnije, diže ju na noge.

O njihovoj energiji i vješto komponiranim kompozicijama dovoljno govore i važne nagrade u kratkom periodu, primjerice, pobjeda na zaprešićkom DemoFestu 2012. godine ili najrecentnija nagrada njihovoj solo gitari Marku Bagariću za najboljeg gitarista Jelen Demo Festa u Banja Luci. Predimpresija o ovom bendu imao sam dovoljno kako bih zaključio da se neću tako olako uputiti u preslušavanje novog albuma, nego da će se za svaku pojedinu stvar valjati obratiti podosta pažnje. Album se sastoji od 10 pjesama, što kratkih numera od jedva dvije minute do pjesme iznad sedam minuta. O opuštenosti slušanja ovog albuma ne moram puno govoriti, upravo zbog dobrog starog zvuka kakvog su nam starci mogli slušati u svojem djetinjstvu, odrastajući uz bluesere i rockere koji su obilježili jedan važan period glazbene povijesti. Za Garage In July to nikako nije „dwelling on the past“, već kvalitetno previranje po raritetnim LP-jevima i modernističko oživljavanje jednog naočigled zaboravljenog zvuka, barem uvelike neaktivnog na ovim prostorima. Tu će Đulajevci probati naći svoje mjesto pod suncem.

Veoma je zabavno i zanimljivo vidjeti mlade glazbenike u 21. stoljeću kako se (kvalitetno) upuštaju u „glazbenu arhivu“ i na taj način vade zvuk koji je vladao prije jugoslavenskog Novog vala, prije pojave nekih svjetskih poznatih imena sedamdesetih i osamdesetih. Naravno, pronalazak istomišljenika te osnovati bend na takvoj razini iznimno je zahtjevan posao, a upravo taj trud valja nastojati nagraditi, redovnim medijskim praćenjem, davanjem medijskog prostora i posjećivanjem njihovih koncerata, ne govoreći sada samo o Garage In July, već o svim glazbenicima koji će svojim zvukom na neki zastarjeli zvuk staviti prefiks „neo“, ili pak smisliti određenu etiketu i po njoj se voditi, što je također interesantan i kreativan potez.

(screenshot iz spota za pjesmu Imaš li strasti?!)

Kvalitetna produkcija Filipa Sertića odzvanja throughout the whole thing, album je veoma uhu ugodan i po svojoj prilici, nametljiv samo kada to treba biti. Numere su energične (često se ponavlja ta riječ, vjerojatno zato što najbolje opisuje ono što se treba opisati), vesele te se ne obraća toliko pažnja na tekstualni dio, upravo zbog primarnog ustrojstva na melodiju i na poletnost gitare, ritam sekcije, usne harmonike i ponekad grubog, ponekad veoma opuštenog vokala koji može hodati po širokim intervalima. Jednostavno, bend se dobro pronašao i dobro funkcioniraju skupa, može se, dok se sluša album, osjetiti zajebancija iz studija, privatna druženja, anegdote i sve ostalo što ide uz jedan bend koji će jednoga dana vjerojatno sazrjeti u obiteljski kontekst, što na neki način približava i sam cover albuma koji neodoljivo podsjeća na deseti album Stonesa – Exile On Main St.

Album je najavljivan pjesmama i videospotovima Svemirski igrači i Imaš li strasti?! i Imam srce, iako se druga navedena nije našla na albumu, unatoč naslovu albuma, zbog odcjepljenja od Croatie Records.

Sebe ugasiti bluesskladba je od sedam i pol minuta koja je uistinu jedna od najslojevitijih rock ‘n’ roll i blues stvari u posljednjih nekoliko godina te je svakako valja čuti uživo, a bok uz bok ide i uradak Imam svoj hod. Energičnost kakvu je imala Azra početkom 80-ih, odnosno izlaskom njihovog albuma prvijenca prije „Sunčane strane ulice“ koji je nešto opušteniji album može se u široj perspektivi poistovjetiti sa žestinom i radišnosti ovog albuma, a osim toga, Iggy Pop se spominje i u Štulića, i u Đulajevaca u pjesmi Za Iggyja. Iako su tekstovi vidno slabija strana u radu benda, nisu glupi, nepovezani ili nemaštoviti, jednostavno su nenametljivi, u drugom planu i s jasnom porukom bez puno filozofije, ponekad i banalizirajući, ali nikako infantilni ili nemušti. Jedna od poveznica s prvim albumom može se vidjeti u pjesmi Od zemlje do bola 2, koja je očiti sljedbenik istoimene pjesme bez znaka za sequel.

Ljubitelji energične svirke i brzih skladbi, dajte priliku ovom bendu. Možda nećete dobiti konkretno ono po što ste došli, ali da vam bend može obećati strast, brzinu i sinergiju s njima – to svakako. Važna osobina je ta da bend dobro zvuči uživo, a usklađenost u brzom tempu i valjana regulacija dinamike dodatno pojačava efekt starijeg i iskusnog benda. Đulajevci imaju strast. Imaju srce. Imaju dobru potkovu za daljnje uratke.

1. Imam srce

2. Muzici po guzici

3. Velika duša

4. Od zemlje do bola 2

5. Let P.K.G.

6. Za Iggyja

7. Sebe ugasiti blues

8. Imam svoj hod

9. Ne govori da me znaš

10. Svemirski igrači