Na prvi spomen Ramonesa uvijek si odvrtim samo onu uvodnu rečenicu njihovog live nastupa iz Londona iz 1977. godine: „Well, it’s good to be back in England, it’s good to see all you again. Take it Dee-Dee! 1, 2, 3, 4!“ i cijeli prizor njihove jednostavnosti, brzine i žestine počinje uzimati maha i publika je u sekundi u transu. Svirke bez stajanja, bez previše komunikacije s publikom, čista profesionalnost, uletanje na pozornice direktno iz kombija, bez ikakvog oblika tonske probe – e to su Ramonesi. Ali, ovo nije 1977., a originalna postava sjedi negdje gore visoko iznad zemlje i smiju se svemu ovome na veliko i drago im je da je njihova glazba ušla u besmrtnost. Ovo je 2015. i večer je na Valentinovo i svi su došli pronaći komadić zabave i gutljaj piva u podrumski prostor osječkog kluba Exit. Došli su Ramonezi i to ne iz New Yorka, već iz Mađarske.

Osobno sam skeptičan oko tribute bendova, ali činjenica je da mogu dobro zabaviti publiku. Naime,  javlja se problemčić što publika od njih previše uvijek očekuje pa se neki razočaraju i odlaze kući s nekim osjećajem praznine. Trebamo zapamtiti samo jednu stvar – tribute bendovi nisu originalni bendovi i ne moraju zvučati identično da bi bili dobri. Uvijek mi je čak i drago vidjeti ako neki tribute bend uzme pjesmu i obradi na neki svoj način, ali ne previše daleko od originalne verzije. Nakupina ljudi ispred samog kluba, dosta pripadnika mlađe generacije, pozamašna doza promila u zraku i sve je naslućivalo da se noć zaljubljenih neće tako lako zaboraviti. Cijela predstava počela je tik prije ponoći kada se na pozornicu penju članovi benda bez vokala i sviraju dva instrumentala za uvod u kompletan šou. Vokal stiže odmah nakon uvoda bez previše riječi, zauzima dobro poznatu pozu za mikrofonom u stilu Joey Ramonea i bend kratko i jasno počinje „perjati“ iz sve snage. Odmah pri početku publika se diže na noge uz stvar Blitzkrieg Bop, a šutke jednostavno ne staju niti sekunde kroz cijeli nastup. Mogle su se čuti pjesme poput Commando, Beat On The Brat, Havana Affair, Somebody Put Something In My Drink, Spiderman, Pinhead, I Don’t Want To Grow Up, I Wanna Be Sedated, Poison Heart, Pet Semetary, Do You Wanna Dance, Sheena Is A Punk Rocker, Judy Is A Punk, Suzy Is A Headbanger, The KKK Took My Baby Away i još mnoštvo svima poznatih pjesama jedne od najlegendarnijih grupa. Koncert je tekao bez ikakvog oblika incidenata, tu i tamo pad nekog u šutki, tu i tamo proliveno pivo, tu i tamo bacanje mikrofona publici da i oni mogu par stihova izderati na razglas. Treba se pohvaliti i natpis na komadu kartona od strane jednog dijela publike na kojem je pisalo: „RAMONEZ! GABBA GABBA HEY!“, ali i inicijativa jednog člana publike koji je objasnio bendu da ne moraju taj poznati „One, two, three, four!“ poklik izvoditi isključivo na engleskom nego da bi mogli to i na mađarskom. Od tog trenutka bend je počinjao svaku pjesmu sa: „Egy, kettő, három, négy!“.

Uz sva skakanja, guranja, pjevanja i cijeđenje znoja bend je polako doveo svoj nastup kraju uz izvedbe R.A.M.O.N.E.S. od Motörheada i reprizu pjesme s početka – Blitzkrieg Bop. Za bend mogu zaključiti kako su instrumentalno dosta dobri dok vokalno nisu identični, ali to je i razumljivo jer nitko nije isti i samo je jedan bio originalni Joey Ramone. Mogu reći da mi se sviđa činjenica što se bend po stilu oblačenja nimalo nije furao na Ramonese pa se ne čine kao cirkusanti koji kopiraju baš sve od svojih idola, što je po meni i najbolje. Još dugo u noć, sve do jutarnjih sati, plesalo se i skakalo na zvukove punk pjesama na playlisti s laptopa kojoj je mogao pristupiti svatko i puštati si pjesme. Zahvaljujem ekipi iz Rugadchine koji su organizirali event i pobrinuli se za opuštenu atmosferu, ali i za “sam svoj DJ” inicijativu. Iako nije ovo nikakav svjetski bend, nikakav spektakl, momci su svirku odradili profesionalno, žestoko i dosljedno nečemu na što se može dobro zabaviti, dobro isplesati, iskakati, smršaviti i još štošta. Zaljubljeni ili ne, za skakanje smo uvijek.