Pozdrav Ivane. Za početak, predstavi nam se u par kratkih crta, tko je Ivan Mastermix?

 

Ja sam onaj koji jesam. Dj i producent, živim za glazbu. Imam prekrasnog sina i ljubav koju volim. U slobodno vrijeme bavim se raznim sportovima, opuštam se na osami uz knjigu i drage prijatelje. Glasnik sam, vikendima puštam glazbu koju volim i osjećam po klubovima te skupljam ljude sličnog senzibiliteta oko sebe.

 

 

Odakle sama ideja za naziv Mastermix? Je li to produkt čisto nekog trenutka inspiracije ili si duže razmišljao o tom glazbenom imenu? 

 

Ime ‘Mastermix’ dobio sam jos početkom devedesetih sasvim slučajno od ljudi koji su me tako prozvali. U to doba malo je dj-eva znalo tehnički dobro mixati, a ja sam bio sav u tome, u dobrom mixu. Radio sam razne experimente mixajući na 3 gramofona razne pjesme stvarajući praktički novu stvar. Tako su me ljudi po ulici počeli oslovljavati sa Mastermix i to je jednostavno postao neki moj zaštitni znak. Dan danas me tako svi zovu. Ima i zanimljiva anegdota na tu temu. Našao sam se u društvu koje se bavi poviješću prezimena, pa su me tako pitali od kuda dolazi i to prezime Mastermix…Lol…

 

 

Kada se dogodio taj presudni trenutak koji je odredio da ćeš biti DJ i producent? Kada si otkrio svoj “životni poziv”?

 

Vrlo rano sam shvatio da sam opsjednut glazbom i klubovima. Već sa 14 godina sam dobio na poklon i svoj prvi mixer koji mi je dobar prijatelj sam napravio. Sa 16 godina sam imao i svoje prve gramofone, legendarne Technics-e 1200 MK2. Krenuo sam kao nadobudni klinac po raznim DJ takmičenjima i tako je sve i počelo. U to vrijeme profesionalno sam se bavio i vaterpolom koji sam na kraju ostavio radi glazbe.

 

 

 

Pošto si već duže vrijeme na sceni, bi li mogao usporediti današnju house scenu sa scenom od prije otprilike dvadesetak godina?

 

Često mi novinari postavljaju ovo pitanje. Moje osobno mišljenje i način na koji živim je takav da pokušavam uživati u sadašnjem trenutku. Svako vrijeme ima svojih dobrih i loših strana. Nekad je bilo malo više glamuora po klubovima, bila je intimnija atmosfera. Publika je putovala i radila po par sto km da bi došla do određenog kluba gdje bi im nastupao omiljeni DJ. I tako svaki vikend. Ljudi su više pažnje obraćali na glazbu koja je u to vrijeme bila dostupna samo za odabrane.  Putovao sam često u London i Rim da bi našao vinile koje bih puštao. Ekipa se veselila svakoj novoj kaseti i kasnije CD-ovima koje bih napravio. Nije bilo Interneta i setovi DJ-eva su im bili nešto sveto, nešto što se čuvalo, presnimavalo…Imati set DJ-a kojeg voliš bilo je stvar prestiža.  Danas u doba digitalizacije i interneta, kada je svima sve dostupno te stvari su malo izgubile na vrijednosti. Svijet se otvorio, veliki festivali s poznatim DJ-evima ti praktički sviraju ispred kuće, što je isto u jednu ruku dobro, pogotovo za jednu turističku zemlju poput Hrvatske. 

 

 

Oslovljen si kao jedan od renomiranijih DJ- eva u regiji koji ima jako puno inozemnih nastupa. S obzirom da svatko započinje karijeru svirkama u matičnoj zemlji, koji je bio prijelomni trenutak  koji te je odvojio od granica Hrvatske i otvorio vrata gažama u inozemstvu?

 

Krajem osamdesetih radio sam u tada popularnom Disco clubu 72 u Opatiji. Opatija je u to doba živjela punim plućima od početka svibnja pa sve do listopada.  Tu sam počeo dobivati i prve ponude za strane nastupe.  Već tada sam spoznao da s mojom glazbom nemam što tražiti u  Hrvatskoj do ljetne sezone te sam živio i puštao glazbu po klubovima Europe. U srpnju 93. god. otvorio se kultni klub Quorum Colours gdje sam počeo raditi kao resident i imao potpuno otvorene ruke što se glazbe tiče. Volio sam jako taj klub i proveo u njemu pune dvije godine.  96. godine potpisao sam ugovor s Expanded music u Italiji i izdao svoj prvi singl Aquarius za Mantra rec. Singl je postigao veliki uspjeh širom Europe, bio je na top listama i mnogi renomirani DJ-evi su ga vrtili u svojim setovima. Singl mi je otvorio vrata u stranim agencijama koje su me počele ozbiljnije bookirati. Tako su uslijedila gostovanja u najpoznatijim europskim klubovima poput Ministry of Sounda, Crossa i The Enda u Londonu, Pacha na Ibizi, Ambasade Gavioli u Sloveniji i mnogim drugima… 

 

 

Svirao si na nekim od najvećih klubova svijeta, londonski Ministry of Sound, mnogi klubovi u Ibizi, Njemačkoj.. znamo da je svaki poseban, ali koji od njih ti je ostao onako najupečatljiviji u sjećanju?

 

Svaki klub je poseban na svoj način, ali je isto tako ovisan o energiji ljudi koji u njega dolaze. Meni je u najljepšem sjećanju ostao Pacha na Ibizi. Stvarno poseban klub s fantastičnom energijom. Još davne 2001. god, nakon mog prvog nastupa u njemu dobio sam i ponudu da ostanem u njemu cijelo ljeto kao resident. Nažalost, nisam bio dovoljno pametan u to vrijeme i odbio sam ponudu budući da sam te godine imao izbookirano cijelo ljeto s preko 40 nastupa. Prekrasne večeri također sam imao i u Ambasadi Gavioli.

 

 

Početkom 2000-ih uzeo si malu pauzu od karijere na nekoliko godina. Na što si konkretno  utrošio to vrijeme i koji je bio razlog pauze?

 

Pauza se dogodila negdje od 2004. godine pa sve do 2010. Došao sam u fazu malog zasićenja od svega, klasičan Usa house koji sam ja obožavao nije više bio toliko popularan među novim generacijama te sam sa partnerom iz UK  > Alanom Jinx Chamberlainom odlučio otvoriti vlastiti Lounge Restaurant i klub -Indigo. Indigo je živio punih pet godina, sve do 2010. godine. U to vrijeme bio sam zaokupljen njime i malo sam nastupao izvan Indiga. Samo na pravim mjestima. Izdao sam i dosta singlova i to mi je vrijeme bilo jedno lijepo i novo iskustvo. Spoznao sam jako dobro ljude oko sebe u svom gradu i odlučio krenuti dalje.

 

 

Nakon što si se vratio, potpisao si ugovor sa Menartom. Traje li još uvijek ta suradnja i je li se od tada promijenilo nešto u tvojoj karijeri, možda drugačiji stil pjesama ili tako nešto?

 

Za Menart sam izdao samo jedan singl – Fighting to survive. Nisam bio potpuno zadovoljan promocijom koju su odradili, tako da je suradnja prekinuta nakon nepunih godinu dana.

 

 

 

Da se vratimo malo u prošlost, imao si mnogo suradnji s poznatim imenima kao što su: Marshall Jefferson, Erick Morillo, Frankie Knuckles, Mousse T te ostali. S kime od njih si najduže surađivao i koja suradnja je ispala najuspješnije po nekom tvom osobnom dojmu?

 

Definitivno sam imao poseban odnos od prvog dana našeg upoznavanja s pionirom house glazbe Marshall Jeffersonom i njegovim tadašnjim menađerom Alanom Jinx Chamberlainom. Puno klubova i turneja smo prošli zajedno i uvijek su to bila putovanja puna smijeha i zanimljivih priča. Dok sam boravio u UK, živjeli smo svi skupa zajedno u kući na selu u Essexu. Kod nas su dolazili prijatelji, velikani house glazbe poput Felixa Da Houscata, Roberta Owensa, Byrona Stringlia i DJ-a Pierrea. Tu i dan danas imamo studio u koji se uvijek rado vraćam. Alan Jinx i ja imamo i projekt label – World Wide Music Gallery i mnogi singlovi su spremni za izaći na svjetsko tržište.

Ne bi bilo fer da ne kažem i par riječi i o dragom prijatelju, vrhunskom talijanskom DJ-u i producentu, vlasniku Mini Market rec. Alfred Azzettu. Talijanskoj legendi s kojom surađujem skoro dvadeset godina. 

 

 

Da ne propustimo malo osvrnuti se na komercijalu, prokomentiraj malo značaj Ultra Europe festivala u našoj zemlji. Hoće li to potaknuti mlađe osobe da se bave tim pozivom te koje bi dobre, a koje loše čimbenike Ultre istaknuo?

 

Što se komercijale i Ultre tiče i cijelog tog puka što sluša EDM ne znam što bih rekao. Za mene je to modificirana ‘lunapark mjuza’ s početka devedesetih… Kao što sam u ranijem pitanju odgovorio, dobro je za Hrvatsku i za naš turizam jer ima puno pobornika te glazbe. Da se razumijemo, i na festivalima poput Ultre ima vrhunskih izvođača koje poštujem i cijenim poput Luciana, Carla Coxa, Dannyja Tenaglie, Macea Plexa i drugih. Osobno, puno su mi draži klubovi, gdje je DJ među ljudima i gdje je neka druga energija. Poručio bih svima onima koji se misle baviti pozivom DJ-a da poslušaju prvo svoje srce i da se bave time zato što im je glazba na prvom mjestu, a ne zbog nikakve slike koju vide gledajući Ultru, Tomorrowland, razne White Sensatione i slična događanja. 

 

 

Kakvi su ti planovi za budućnost? Planiraš li se i dalje koncentrirati na stvaranje glazbe ili ćeš se nadalje posvetiti samo nastupima? 

 

Glazba mi je uvijek na prvom mjestu i ostat će tako dok god budem u njoj uživao. Oko mene su krasni ljudi s kojima surađujem poput DJ-a Rosha- Franja Butkovića s kojim sam posljednje dvije godine izbacio nekoliko singlova. Zadnji singl posvećen mojoj ljubavi ‘To my love’ (singl možete poslušati OVDJE) se upravo vrti po frekvencijama naših radio stanica a uskoro bi trebao i izaći u UK. Čekaju se samo klupski remixevi. Tu je i svestrana  Jana Fabijanić koja je singl otpjevala i udahnula mu svojim glasom novu dimenziju. Joe Pandur vrhunski gitarista, Dorian Cuculić, mladi talentirani jazz klavirist kao i Baby Doox koji je odsvirao prekrasan bridge i koji je zadužen za veselu atmosferu u studiju. Želja mi je da svi skupa napravimo još puno dobrih singlova koji će pronaći svoju publiku i da što duže ostanemo na okupu. Želim im se i zahvaliti, što su uz mene, što me trpe ovakvog kakav jesam, kao i sva moja raspoloženja.

 

 

Za kraj, ima li nešto što bi htio poručiti našim čitateljima? 

 

Nemojte se bojati biti svoji, živjeti svoj san makar to značilo ne slijediti mase. Živite u sadašnjem trenutku i sve će doći kada bude pravo vrijeme za to. Ispunite svoj dan onim što vas čini sretnim. Slobodno mi se pridružite i na fb stranici gdje vas često dočekuje neki novi set. ( Facebook stranicu Ivana Mastermixa možete pogledati OVDJE )

Kada vidite da nastupam negdje u vašoj blizini, dođite na party, obećajem da ćete dalje otići sa smiješkom na licu!

 

 

Ivanu želimo svu sreću u nastavku karijere i mnogo uspjeha u daljnjoj produkciji, a vama čitateljima pozdrav i do idućeg čitanja!